GayGeek’s Stuff for Geeks

Lagano predjelo sa zombijima

Dead Rising 2, višeplatformski nastavak uspješnice iz ranih dana Xboxa 360 (i manje uspješnice na Nintendo Wiiju) čiji je izlazak najavljen za kraj rujna ove godine, došao nam je uz predjelo u obliku nultog poglavlja priče, kratkog prednastavka, prologa ili, ako baš hoćete na naškom, prequela.

Dead Rising 2: Case Zero kratak je Xbox Live Arcade naslov koji možete dovršiti za nekoliko sati ukoliko niste suviše pedantni, ali služi kao vrijedan uvod u priču i objašnjava tko je Chuck Greene i zašto radi to što radi.  Radnja (nakon nekoliko uvodnih scena) se događa u malome mjestašcu imena Still Creek, gdje je Chuck zaglavio bez prijevoza, novca i Zombrexa za svoju kći (lijek koji sprečava da ugriženi postanu zombiji). U strogo određenom vremenu, do dolaska vojske koja kani ‘očistiti’  lokaciju, Chuck mora obići mjestašce i skupiti dijelove za motocikl kojim će nastaviti put prema Fortune Cityju.

Igra daje sve ono što cijeli Dead Rising naslovi nude, samo u doista malim dozama – imate priliku istražiti gradić, koristiti normalno oružje u borbi sa zombijima, koristiti sva priručna sredstva, možete sami složiti nekoliko kombiniranih oružja, isprobati nekoliko kostima, zaraditi nešto novca kockajući se na automatima (ili prijateljski uvjeravajući iste automate već spomenutim priručnim sredstvima), trgovati na malo, spasiti nekolicinu ljudi i srediti jednog psihopata.

Kao i prvi nastavak, ovo poglavlje ima onaj standardan problem ograničenosti vremena (igra sandbox tipa koja vas bezuvjetno tjera da napravite određene stvari u određenom vremenu), automatskog snimanja igre nema, samo ‘poluautomatsko’ koje vam nudi snimanje nakon što dovršite pojedinačne dijelove igre, ali na svu sreću toaleta za snimanje pozicije ima puno više nego u prvom nastavku, a tri moguća slota za snimanje svakako dobro dođu. Mogućnost vertikalnog kretanja još je jedna dobra strana koju smo naslijedili iz prvog nastavka na Xboxu,  na tendama, krovovima i ostalim teže dostupnim mjestima opet ćete naći bolje komade oružja.

Igranje uvoda ima dodatne prednosti, jer lik možete uvesti u Dead Rising 2, što vam u igru prenosi razinu (Chucka možete dovesti maksimalno do pete razine, prenosi se u potpunosti), nešto novca, combo kartice i odjevne predmete.

Za kraj, pozabavit ću se kratko i Dead Risingom 2. Puna recenzija slijedi nakon što dovršim igru, a do tada mogu sa zadovoljstvom objaviti da sam našao odgovor na jedno od manje značajnih, ali jednako zabavnih pitanja o Chucku.

Svi se vjerojatno sjećamo koliko je zeznuto bilo svući Franka Westa u donje rublje i da je ta akcija zahtijevala pozorno praćenje radnje i katkada postupanje koje ugrožava uspješan dovršetak igre. Toga u drugome nastavku, srećom, neće biti i zahvalan sam autorima što su omogućili da Chucka svučemo u gaće jednostavnim odabirom opcije “Underwear” u ormariću s odjećom.

Ta opcija također je olakšala pronalazak odgovora i na drugo pitanje koje je možda mučilo dio ciljne publike ovoga bloga i sa zadovoljstvom mogu objaviti da Frank ima dlakava prsa (iako nešto manje do Franka) te da uopće nije gadan za gledati u gaćama. Pljesak za autore!

A Muddy Good Time

Zbog sada već tradicionalno lošeg line-upa, i ove ste godine na glavne dane InMusic festivala (21. – 23. lipnja, Otok mladosti na zagrebačkom Jarunu) praktično mogli pogledati tek trećinu ili polovinu onoga što se nudilo (izuzetak je bio tek onaj nulti dan, koji svojom ponudom u dosta slučajeva nije opravdao dolazak po lošem vremenu). Najveći problem tog rasporeda izvođača, kao i uvijek, je to što su izvođači na svim pozornicama započinjali svoje nastupe s 15 minuta razlike i nastupali istovremeno, da bi se kasnije dogodilo da ni na jednoj pozornici nema ništa. Uz malo više truda, takve situacije mogle su se izbjeći. Ali dosta prigovaranja o tome, blatu, cijenama hrane i onim ostalim boljkama open air festivala. Ovako je izgledao moj raspored prvog i drugog dana.

Utorak

Bambi Molesters – dobro i uvježbano. Ziheraški odabir koji nije razočarao.  Odslušao kojih pola sata, što je bilo sasvim dovoljno za dobar dojam.

Morcheeba – Oduševljen sam nastupom. Prvo zbog činjenice da Skye Edwards ponovno pjeva u bendu, jer iskreno i ne znam što je Morcheeba radila zadnjih godina bez nje. Velika većina ljudi njezin vokal poistovjećuje s imenom Morcheeba i drago mi je vidjeti da su izgladili kreativna neslaganja zbog kojih su se rastali 2003.  Iako im je ovo bio tek peti nastup zajedno u ovoj turneji, to se ni po čemu ne može zaključiti jer zvuče točno onako kako trebaju. Skye je vesela, nasmiješena i posve uživljena. Izveli su sve stare hitove, od početka, do zadnjeg Blood Like Lemonade. Pjesme s novog albuma su publiku (a priznajem, i mene) pomalo uhvatile nespremne, ali album je izašao tek dva tjedna prije. I iako se Ross Godfrey zajebavao, slažem se da je totalno seksi vidjeti frajera drugom frajeru na ramenima

Audio Bullys - kratko poslušao sa sigurne udaljenosti. Croatia, Yeah, 2010, Audio Bullys, Yeah i tako nekoliko puta.  Ozvučenjenje (odnosno njihovi duboki basovi) zvučali su jako čudno ako ste bili udaljeni od pozornice ili sa strane. Nota bene: nisam prevelik ljubitelj takve kombinacije garagea, hip-hopa i elektronike.

LCD Soundsystem – takav je kakav je, bilo je točno onako kako sam očekivao. Murphy se doima jednako blentavo i simpatično uživo kao i u spotovima. Iako ovlaš pratim njegovu diskografiju, našao sam se u nekoliko pjesama i čuo skoro sve što znam. Može proć.

!!! – Kao što sam njima bio prije dvije godine i ludo se zabavio, tako sam znao što očekivati i ove godine i odabrao !!! u nadi da ću čuti štogod s novoga albuma. Tako je i bilo, okosnica nastupa bile su nove stvari, a upotpunjen je najvećim hitovima s prethodnih albuma. Neke cure iz prvog reda tražile su “Break in Case of Anything”, na što im je Nic objasnio da je kritika složna da im je to najlošija stvar i da je uopće ne znaju odsvirati uživo. Uz par takvih upadica i zajebancija na račun Billyja Idola atmosfera je bila na nivou, a ostalo je i dosta ljudi na njima. Zamjeram im samo jednu stvar koju sam im zamjerao i u prošlom nastupu – svirali su točno sat vremena, u minutu, i nisu se nikako dali nagovoriti na bis.

Pendulum – Zakasnio sam zbog !!! na Pendulum, ali i oni su nešto kasnili u startu, pa sam imao prilku odslušati dobar dio njihovog nastupa, uključujući i one najveće hitove zbog kojih su se i postali prepoznatljivi široj publici. Svidjelo mi se to što sam čuo, a publika pred tim najizdvojenijim i najblatnijim stageom bila je, čini mi se,  i najživlja.

Srijeda

Broken Social Scene – Zanimljiv glazbeni kolektiv kod kojega tijekom nastupa nikada ne znate tko će završiti na kojem instrumentu i tko će preuzeti glavni vokal. Napravili su presjek svih svojih albuma. Zgodan kanadski indie-post-rock uz debelu dozu homoerotike u tekstovima koje piše Kevin Drew.

Caribou - nažalost, poslušao tek usput, ali ono što sam čuo zvučalo je dobro. Odabir termina ih je prilično zaribao.

The Flaming Lips – napravili su šou (ili cirkus) u pravom smislu te riječi. Ali bilo je tu i glazbe, starih hitova, novih hitova, akustičnih verzija i dosta priče između pjesama. Coyne je dobacio da je publika bila previše nenapušena za njihove pojmove, ali da mu je jasno kako iza toga stoje zakonski razlozi. Sklon sam se složiti.

New Young Pony Club – čuo jednu pjesmu. Šteta, stvarno šteta što nisu imali termin koji se nije preklapao s…

Flogging Molly – Spektakularan, energičan i eksplozivan završetak festivala. Količina energije s kojom dečki izlaze na pozornicu i nastupaju zapanjujuća je. Znaju podići publiku na noge, a bogme i na glave i izbacuju gotovo neprekinut niz pjesama. Svaka čast, po meni najbolji nastup toga dana.

Toliko o ovogodišnjem InMusicu. Očekivano, sve bolji i jači izbor izvođača. Za idući priželjkujem neko doista veliko i aktualno festivalsko ime za headlinera, ako može neko koje nije nastupalo netom prije u Zagrebu ili vrhunac slave pronašlo u (pret)prošlom desetljeću. Hm, koliko je ono prošlo od Musea u Zagrebu?