Dead Rising 2, višeplatformski nastavak uspješnice iz ranih dana Xboxa 360 (i manje uspješnice na Nintendo Wiiju) čiji je izlazak najavljen za kraj rujna ove godine, došao nam je uz predjelo u obliku nultog poglavlja priče, kratkog prednastavka, prologa ili, ako baš hoćete na naškom, prequela.

Dead Rising 2: Case Zero kratak je Xbox Live Arcade naslov koji možete dovršiti za nekoliko sati ukoliko niste suviše pedantni, ali služi kao vrijedan uvod u priču i objašnjava tko je Chuck Greene i zašto radi to što radi.  Radnja (nakon nekoliko uvodnih scena) se događa u malome mjestašcu imena Still Creek, gdje je Chuck zaglavio bez prijevoza, novca i Zombrexa za svoju kći (lijek koji sprečava da ugriženi postanu zombiji). U strogo određenom vremenu, do dolaska vojske koja kani ‘očistiti’  lokaciju, Chuck mora obići mjestašce i skupiti dijelove za motocikl kojim će nastaviti put prema Fortune Cityju.

Igra daje sve ono što cijeli Dead Rising naslovi nude, samo u doista malim dozama – imate priliku istražiti gradić, koristiti normalno oružje u borbi sa zombijima, koristiti sva priručna sredstva, možete sami složiti nekoliko kombiniranih oružja, isprobati nekoliko kostima, zaraditi nešto novca kockajući se na automatima (ili prijateljski uvjeravajući iste automate već spomenutim priručnim sredstvima), trgovati na malo, spasiti nekolicinu ljudi i srediti jednog psihopata.

Kao i prvi nastavak, ovo poglavlje ima onaj standardan problem ograničenosti vremena (igra sandbox tipa koja vas bezuvjetno tjera da napravite određene stvari u određenom vremenu), automatskog snimanja igre nema, samo ‘poluautomatsko’ koje vam nudi snimanje nakon što dovršite pojedinačne dijelove igre, ali na svu sreću toaleta za snimanje pozicije ima puno više nego u prvom nastavku, a tri moguća slota za snimanje svakako dobro dođu. Mogućnost vertikalnog kretanja još je jedna dobra strana koju smo naslijedili iz prvog nastavka na Xboxu,  na tendama, krovovima i ostalim teže dostupnim mjestima opet ćete naći bolje komade oružja.

Igranje uvoda ima dodatne prednosti, jer lik možete uvesti u Dead Rising 2, što vam u igru prenosi razinu (Chucka možete dovesti maksimalno do pete razine, prenosi se u potpunosti), nešto novca, combo kartice i odjevne predmete.

Za kraj, pozabavit ću se kratko i Dead Risingom 2. Puna recenzija slijedi nakon što dovršim igru, a do tada mogu sa zadovoljstvom objaviti da sam našao odgovor na jedno od manje značajnih, ali jednako zabavnih pitanja o Chucku.

Svi se vjerojatno sjećamo koliko je zeznuto bilo svući Franka Westa u donje rublje i da je ta akcija zahtijevala pozorno praćenje radnje i katkada postupanje koje ugrožava uspješan dovršetak igre. Toga u drugome nastavku, srećom, neće biti i zahvalan sam autorima što su omogućili da Chucka svučemo u gaće jednostavnim odabirom opcije “Underwear” u ormariću s odjećom.

Ta opcija također je olakšala pronalazak odgovora i na drugo pitanje koje je možda mučilo dio ciljne publike ovoga bloga i sa zadovoljstvom mogu objaviti da Frank ima dlakava prsa (iako nešto manje do Franka) te da uopće nije gadan za gledati u gaćama. Pljesak za autore!

Zbog sada već tradicionalno lošeg line-upa, i ove ste godine na glavne dane InMusic festivala (21. – 23. lipnja, Otok mladosti na zagrebačkom Jarunu) praktično mogli pogledati tek trećinu ili polovinu onoga što se nudilo (izuzetak je bio tek onaj nulti dan, koji svojom ponudom u dosta slučajeva nije opravdao dolazak po lošem vremenu). Najveći problem tog rasporeda izvođača, kao i uvijek, je to što su izvođači na svim pozornicama započinjali svoje nastupe s 15 minuta razlike i nastupali istovremeno, da bi se kasnije dogodilo da ni na jednoj pozornici nema ništa. Uz malo više truda, takve situacije mogle su se izbjeći. Ali dosta prigovaranja o tome, blatu, cijenama hrane i onim ostalim boljkama open air festivala. Ovako je izgledao moj raspored prvog i drugog dana.

Utorak

Bambi Molesters – dobro i uvježbano. Ziheraški odabir koji nije razočarao.  Odslušao kojih pola sata, što je bilo sasvim dovoljno za dobar dojam.

Morcheeba – Oduševljen sam nastupom. Prvo zbog činjenice da Skye Edwards ponovno pjeva u bendu, jer iskreno i ne znam što je Morcheeba radila zadnjih godina bez nje. Velika većina ljudi njezin vokal poistovjećuje s imenom Morcheeba i drago mi je vidjeti da su izgladili kreativna neslaganja zbog kojih su se rastali 2003.  Iako im je ovo bio tek peti nastup zajedno u ovoj turneji, to se ni po čemu ne može zaključiti jer zvuče točno onako kako trebaju. Skye je vesela, nasmiješena i posve uživljena. Izveli su sve stare hitove, od početka, do zadnjeg Blood Like Lemonade. Pjesme s novog albuma su publiku (a priznajem, i mene) pomalo uhvatile nespremne, ali album je izašao tek dva tjedna prije. I iako se Ross Godfrey zajebavao, slažem se da je totalno seksi vidjeti frajera drugom frajeru na ramenima

Audio Bullys - kratko poslušao sa sigurne udaljenosti. Croatia, Yeah, 2010, Audio Bullys, Yeah i tako nekoliko puta.  Ozvučenjenje (odnosno njihovi duboki basovi) zvučali su jako čudno ako ste bili udaljeni od pozornice ili sa strane. Nota bene: nisam prevelik ljubitelj takve kombinacije garagea, hip-hopa i elektronike.

LCD Soundsystem – takav je kakav je, bilo je točno onako kako sam očekivao. Murphy se doima jednako blentavo i simpatično uživo kao i u spotovima. Iako ovlaš pratim njegovu diskografiju, našao sam se u nekoliko pjesama i čuo skoro sve što znam. Može proć.

!!! – Kao što sam njima bio prije dvije godine i ludo se zabavio, tako sam znao što očekivati i ove godine i odabrao !!! u nadi da ću čuti štogod s novoga albuma. Tako je i bilo, okosnica nastupa bile su nove stvari, a upotpunjen je najvećim hitovima s prethodnih albuma. Neke cure iz prvog reda tražile su “Break in Case of Anything”, na što im je Nic objasnio da je kritika složna da im je to najlošija stvar i da je uopće ne znaju odsvirati uživo. Uz par takvih upadica i zajebancija na račun Billyja Idola atmosfera je bila na nivou, a ostalo je i dosta ljudi na njima. Zamjeram im samo jednu stvar koju sam im zamjerao i u prošlom nastupu – svirali su točno sat vremena, u minutu, i nisu se nikako dali nagovoriti na bis.

Pendulum – Zakasnio sam zbog !!! na Pendulum, ali i oni su nešto kasnili u startu, pa sam imao prilku odslušati dobar dio njihovog nastupa, uključujući i one najveće hitove zbog kojih su se i postali prepoznatljivi široj publici. Svidjelo mi se to što sam čuo, a publika pred tim najizdvojenijim i najblatnijim stageom bila je, čini mi se,  i najživlja.

Srijeda

Broken Social Scene – Zanimljiv glazbeni kolektiv kod kojega tijekom nastupa nikada ne znate tko će završiti na kojem instrumentu i tko će preuzeti glavni vokal. Napravili su presjek svih svojih albuma. Zgodan kanadski indie-post-rock uz debelu dozu homoerotike u tekstovima koje piše Kevin Drew.

Caribou - nažalost, poslušao tek usput, ali ono što sam čuo zvučalo je dobro. Odabir termina ih je prilično zaribao.

The Flaming Lips – napravili su šou (ili cirkus) u pravom smislu te riječi. Ali bilo je tu i glazbe, starih hitova, novih hitova, akustičnih verzija i dosta priče između pjesama. Coyne je dobacio da je publika bila previše nenapušena za njihove pojmove, ali da mu je jasno kako iza toga stoje zakonski razlozi. Sklon sam se složiti.

New Young Pony Club – čuo jednu pjesmu. Šteta, stvarno šteta što nisu imali termin koji se nije preklapao s…

Flogging Molly – Spektakularan, energičan i eksplozivan završetak festivala. Količina energije s kojom dečki izlaze na pozornicu i nastupaju zapanjujuća je. Znaju podići publiku na noge, a bogme i na glave i izbacuju gotovo neprekinut niz pjesama. Svaka čast, po meni najbolji nastup toga dana.

Toliko o ovogodišnjem InMusicu. Očekivano, sve bolji i jači izbor izvođača. Za idući priželjkujem neko doista veliko i aktualno festivalsko ime za headlinera, ako može neko koje nije nastupalo netom prije u Zagrebu ili vrhunac slave pronašlo u (pret)prošlom desetljeću. Hm, koliko je ono prošlo od Musea u Zagrebu?

Vratio nam se Nathan Drake…

Opametio se nije. Naravno, da je izvukao kakvu pouku iz svega što je preživio u pustolovini oko blaga Sir Francisa Drakea i jednom za svagda naučio da svi planovi za siguran i lak dolazak do blaga neumitno završe katastrofom, Uncharted 2: Among Thieves bila bi iznimno dosadna igra. Ekipa Naughty Doga ozbiljno je shvatila svoj zadatak i zahtjeve koju će pred njih postaviti igrači prve igre i odgovorila na najbolji mogući način – izvrsnom igrom koja je uspjela unaprijediti izvornu formulu, napravivši još bolji ‘film’.

Nathan ovoga puta ide u potragu za draguljem Cintamani, koji ga treba dovesti do mitskog budističkog kraljevstva, Shambhale. Istu namjeru ima i ovovjeki pandan nacistima Indiane Jonesa, manijak i ratni zločinac Zoran Lazarević, a ostatak priče uglavnom možete rekonstruirati i sami na temelju tih nekoliko detalja. U slikovnicu još samo umetnite napucavanja sa zlikovcima, podosta vandaliziranja spomenika kulture, malo društveno opasnih radnji, povremeno protupravno pribavljanje koristi, nadnaravne stvorove, te ljubavni trokut, i dobit ćete priču koja je odlična unatoč svojim sastavnim dijelovima.

S tehničke strane, Uncharted 2 je pažljivo ispoliran i doveden do savršenstva. Grafika je prekrasna, kamera funkcionira besprijekorno i ima snažan filmski štih. Voda je out, snijeg i lepršave zastavice su in. Od konkretnih promjena u odnosu na jedinicu, korisna je novost ciljnik na ekranu koji se pojavljuje kada Nate puca iz zaklona ili u pokretu koji znatno olakšava pucanje, a tu su par novih komada vrlo razornog oružja i zabrinjavajuća količina eksplozivnih plinskih spremnika na ulicama. Nateova famozna bilježnica koja je u prvome dijelu služila tek par puta za rješavanje zagonetki sada ima znatno više stranica korisnih i beskorisnih črčkarija i memorabilija, a tijekom igre dobivate i nove stranice.

Nate je, ako je to ikako moguće, još zgodniji i (foto)realističniji nego u prvoj igri, a i modeli drugih likova znatno su detaljnije renderirani. Što se tiče glume, to doista ne može biti prigovora, igrane scene filmski su kvalitetno režirane i odglumljene, te vjerno preslikane u igru. Način na koji je motion capture izveden nije standardna praksa u razvoju video igara, ali u ovome slučaju predstavlja ogromnu prednost i čini interakcije glumaca puno prirodnijima i uvjerljivijima nego slučaju kada glumci koji sinkroniziraju likove sjede u kabini sa scenarijem i samo čitaju svoje rečenice uz upute redatelja. Developeri su stavili značajan naglasak na to u press materijalima, no posve opravdano. Najbolja zajebancija uvijek se postiže spontano. Kemije ima na vjedra, ali kada spojite Claudiu Black koja bi mogla imati kemiju s trulim komadom drveta i genijalnog Nolana Northa za kojeg je lakše prebrojati hit igre u kojima ne igra, drugo se ne može ni očekivati. Northov Drake djeluje prirodno i kada razmjenjuje doskočice s Harryjem Flynnom i kada se vere po tibetanskim hramovima s Tenzinom, koji ne govori ni riječ engleskoga.

U članku o Unchartedu: Drake’s Fortune izrazio sam želju vidjeti da i ovaj lik počnu eksploatirati na ponižavajući način na koji to čine Lari Croft, ali odgovor u Among Thieves došao je u obliku još deblje zimske jakne i povremenih vlažnih traperica koje su ionako bile prisutne u prvome dijelu. Za treći dio u serijalu, stoga, očekujem samo da bude dobar kao ovaj, ili bolji. Ako se Nate bez majice na neki način uklopi u radnju, neće mi smetati.

Ljeto 2009. bilo je u znaku igara katastrofe otvorenoga tipa i igrom slučaja, dvije su takve igre izišle unutar mjesec dana, Prototype na XBoxu 360, PC-u i PlayStationu 3, te InFamous isključivo na PlayStationu 3. Tema ovog članka je upravo InFamous, koji se pokazao nešto zanimljivijim od konkurencije.  Pojasnit ću ovu tvrdnju u nekoliko točaka.

Na zlu glasu u ovoj je igri Cole McGrath,  dostavljač koji jednoga dana dobije zadatak prenijeti paket koji putem eksplodira, raznese pola otoka (jer gradovi u sandbox igrama uvijek su na otocima povezanim mostovima), a Colea obdari posebnim moćima manipulacije električnom energijom i alergijom na vodu.

Kako uz veliku moć dolaze i veliki klišeji i veliki negativci, za Colea su odjednom zainteresirani različiti veliki igrači, dok se on bavi sitnim zadatcima, istraživanjem uzroka eksplozije, sređivanjem zločestih momaka/nevinih prolaznika i biranjem između puta dobra i zla. Ovo zadnje bi još nekako i funkcioniralo da igra povremeno iz posve nejasnih razloga ne odluči da ste bili zločesti, te bilo puno zanimljivije da dva smjera djelovanja nisu potpuno polarno-suprotna i da se igra svaki puta ne zaustavi kako bi vam Cole putem unutarnjeg monologa objasnio koja je radnja zla, a koja dobra (za one koji nisu sami sposobni razlučiti da je pomaganje ljudima da dođu do hrane dobar čin, a njihovo ubijanje i otimanje sve hrane zao čin).

Na stranu s tim sitnim nelogičnostima, priča je solidna, iako kao i sve ostale priče u zadnje vrijeme predstavlja tek prvo poglavlje u jednoj dužoj trakavici, Coleove moći su dobro zamišljene i odmjerene, a sustav automatskog snimanja kontrolnih točaka dobar, pa nećete morati ponavljati cijeli zadatak ukoliko zabrljate. Sporedni zadatci su umjereno raznoliki  i korisni, jer vam znatno smanjuju broj negativaca u ‘oslobođenim’ područjima. Način kretanja i uspinjanja po zgradama više podsjećaju na Crackdown nego na Protoype, kao i skupljanje krhotina po gradu. Surfanje po električnim vodovima i tračnicama vrlo je originalan i zabavan način brzog kretanja gradom, a uz nadogradnje, to postaje i način da Cole napuni svoje baterije. Statički potisnici su manje korisni od polu-letenja u Prototypeu, ali i bez toga moguće se popeti na sve zgrade u igri, jer na ovaj način morate malo razmišljati o sitnicama iz stvarnoga svijeta poput sile teže i inercije.

Tijekom tridesetak sati igre naišao sam na nekoliko bugova, u jednome se trenutku igra jednostavno zamrzla kod učitavanja zadnje snimljene pozicije, a drugom prilikom Cole je trčeći ulicom jednostavno propao kroz mapu, par sekundi letio kroz ništavilo i u tom trenutku igra ga je odlučila ubiti i vratiti zadnji save.

Dakle, u borbi prsa o prsa, sa sličnom premisom, sličnom mehanikom igre, glavnim antijunacima, iz posve niskih razloga, ja navijam za InFamous. Kako je i Prototype na istoj razini kvalitete i igrivosti, drugi recenzenti imali su neke svoje kriterije za odabir prvaka, a ja ću onda InFamous proglasiti boljim jer Cole McGrath je zgodniji, ne proždire prolaznike, nosi kožnjak i ima bradicu. Naravno, to nije razlog da i onoj drugoj ne date priliku, nećete se razočarati.

Evo još jedne naoko nepotrebne recenzije godinama stare igre, ali kao i uvijek, imam svoje razloge za to.

Uncharted: Drake’s Fortune objavljena je krajem 2007. godine. Igru je za Sony Computer Entertainment i njihovu igraću konzolu PlayStation 3 razvio američki studio Naughty Dog. Radi se o platformskoj ekskluzivi, i jednoj od rijetkih igara koju ćete naprosto morati kupiti ako imate PS3 ili zbog koje ćete kupiti PS3 ako je želite igrati.

Sama priča drži se nebrojenih predložaka petparačkih pustolovnih romana – junak Nathan Drake, koji je možda potomak Sir Francisa Drakea, pljačkaš grobnica, pronalazi lijes svog navodnog pretka  i ondje njegove zabilješke i mapu do blaga El Dorada. Uz pomoć prijatelja Victora Sullivana i odvažne/uporne novinarke Elene Fisher, Nathan kreće u potragu za legendarnim blagom. I ovaj kratki opis priče jasno ukazuje na ostala srodna djela od kojih Uncharted ponosno posuđuje – filmovi o Indiani Jonesu nameću se očit predložak, kao i šund romani – ali na svu sreću, od svih tih izvora autori su izabrali prave stvari, tako da igra podsjeća na filmski ljetni blockbuster. Način igranja je također amalgam perjanica različitih žanrova, od ruševinskih akrobacija i zagonetki u maniri Lare Croft ili izvjesnog perzijskog princa, do pucačkih dijelova u trećem licu preko ramena s obaveznim zgodno lociranim zaklonima kakve smo viđali u svemu i svačemu nakon Gears of War.

Dakle, pokrili smo što se i kako radi u igri, treba reći nekoliko riječi i o tome kako to sve izgleda. A izgleda – fantastično. Veći dio igre odvija se u u detaljno oslikanoj džungli prepunoj zelenila, potočića i mahovinom obraslih ruševina, ali tu su i stare utvrde, hramovi i samostani s kojih puca doista prekrasan pogled. U igru su ubačeni i obavezna potjera džipom, te par prigoda za korištenje vodenog skutera (u jednom slučaju uzvodno uz brzace).

Animacije likova i njihovih lica su također iznimno uvjerljivi, bez traga botoxa, što u ‘cut-scenama’, što u samoj igri. Za razliku od standardnih junačina u pucačinama, na Nateovom licu lako se da očitati oprez ili strah u trenutcima kada ga netko napada ili puca u njega, a njegove reakcije na nemoguće skokove na liticama znatno su realističnije od hladnokrvnog skakutanja Lare Croft.

Ekipa iz Naughty Doga uspješno je od Nathana Drakea stvorila lik dopadljivog sitnog lopova koji se uspješno drži linije sivoga između crnog i bijelog zahvaljujući trikovima iz prethodnog paragrafa, ali i činjenici da je Nate iznimno zgodan, ali opet u neku ruku prosječan – posebno u usporedbi s nabildanim mrcinama koje zadnjih godina igraju naslovne uloge u najpopularnijim igrama. Na veliku žalost ciljne publike ovoga bloga, od alternativnih kostima za Natea igra nudi tek bijelu majicu s logotipom Naughty Doga, bejzbolsku košulju, ronilačko odijelo iz prvog poglavlja, te nekoliko mogućnosti deformacija (ako želite Serious Natea ili debelog Natea). Malo mi je čudno da mu za trčanje džunglom ne trebaju kratke hlačice, ali valjda postoji razumno objašnjenje i jako dobar razlog koji jeans hlače čini savršenim odabirom za takve aktivnosti. Jedna od stvari koju bih mogao prigovoriti ovoj igri je stroga linearnost i katkada nemaštovito izvedeno ograničenje kretanja, ali bilo bi nepravedno uzeti to za zlo žanru koji i jest pretežno linearan. Čini se da su mjeseci igranja Fallouta 3 u mome slučaju ostavili traga, pa sada od svake igre očekujem da mi dozvoli riješiti svaki problem na najmanje tri načina.

Isti tako, mogli bismo prigovoriti i relativnu kratkoću igre, ali i to je u skladu s očekivanjima za ovaj žanr. Na kraju krajeva, igra ima nekoliko načina da vas natjera da je prođete još koji put (potraga za skrivenim blagom, bonusi) ako vam Nathan Drake nije dovoljan razlog, a posve je izvjesno da je ovo serijal iz kojega ćemo dočekati još nekoliko nastavaka.

Vezano uz te nastavke, Uncharted 2: Among Thieves izlazi u Europi 16. listopada, a o samoj igri sam već pisao. Vjerujem kako će Nate na Himalajama u društvu nove pratilje (Claudia Black) biti još jedna uspješna formula. Jedino sam razočaran jer to znači da će on biti još deblje obučen, no kako ćemo sigurno dobiti i treći nastavak, možemo se uvijek nadati da će se raditi opet o kakvom vrućem dijelu zemaljske kugle, gdje će se naš junak morati presvući u nešto oskudnije. Ako se može Lara Croft na taj način eksploatirati, ne vidim zašto ne bi mogao i Nathan Drake. 

Nakon preživljenog Rokajfesta 2009., koncertnu sam sezonu odlučio završiti cca 410 automobilskih kilometara dalje, na splitskim Prokurativama gdje su 7. srpnja 2009. svirali Arctic Monkeysi. Za sada, najveća prijeđena kilometraža za koncert od sat i pol, ali mogu reći da se isplatilo.

Prokurative, kao standardna lokacija za održavanje koncerata u Splitu, bile su logičan izbor, iako mi se doimaju malo čudnim zbog činjenice da je lokacija usred grada i da apsolutno ništa ne sprečava muktaroše da uštede dvjestotinjak kuna za kartu i muvaju se ispred i oko prostora. To je bila jedna od stvari koja me poprilično zabrinula, jer je u 21 sat pred pozornicom bilo nekoliko stotina ljudi. Situacija se popravila kako je vrijeme prolazilo, na kraju se radilo o preko dvije tisuće ljudi na koncertu, ali ne mogu se oteti dojmu da je još nekoliko stotina koncert slušalo izvana.

Koncert je počeo nekako rutinski, ali situacija se nakon nekoliko uvodnih stvari popravila. Bilo je i za očekivati da će dečki predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma, ali isto tako je bilo za očekivati da će publika podivljati tek na stvari koje dobro zna. A kada su one u pitanju, dobili smo gotovo sve što smo tražili, od I Bet You Look Good on the Dancefloor i Brianstorma do 505 u bisu, meni je osobno zafalio tek Teddy Picker, koji je vjerojatno dao mjesta pjesmama s Humbuga.

Koncertna publika je uglavnom bila standardno pristojna i dobro je surađivala, ali u cijelom svom koncertnom stažu nisam naišao na paljenje bengalki i baklji u publici. Bit će da se radi o kakvom zalutalom primjerku nogometnog navijača, ali smatram da pirotehnici nije mjesto u gužvama ljudi i da prepipavači na ulazu nisu radili svoj posao. Nema unošenja boca vode, ali ima unošenja opasnih zapaljivih tvari. Pametno. Iskustvo mi govori da se glupe stvari događaju kad glupim ljudima date stvari koje se mogu bacati na pozornicu, što se pokazalo točnim na InMusicu kada je sponzor budalama u publici dao svjetleće štapiće, nakon čega su oni Mobyja gađali istim tim štapićima. Naravno, ovo je bio prvi put da je ikada išta bacano na pozornicu na tom festivalu, ali nakon što je ovogodišnji sponzor postavio tako krasan presedan, siguran sam da neće biti posljednji.

Uglavnom, Arctic Monkeys su nam pružili 90 minuta odlične svirke kojom su podgrijali ionaku vruću splitsku večer. Izbor grada bio je malčice nepraktičan većini fanova iz kontinentalne Hrvatske, ali valjda ćemo ih za koju godinu ponovno vidjeti u sklopu nekog od festivala.

Ovim koncertom i službeno zatvaram svoju ljetnu sezonu koncerata na otvorenom godine, kao i ovu seriju članaka.  Vrijeme je za odmor uz kakvu dobru knjigu.

Završen je još jedan Rokajfest. Znate, onaj DRUGI festival koji se održava na Jarunu prvog vikenda u srpnju, traje tri dana i možemo ga s punim pravom nazvati rock festivalom (za razliku od InMusica koji je valjda open-air festival jer tamo bude svega i svačega).

U izostanku sponzorstva nekog od operatera mobilne telefonije, cijene ulaznica ove su godine bile nešto više ili bolje rečeno realne. Svi oni kojima je bilo dovoljno znati da će na festivalu nastupiti Hladno pivo i Razorlight mogli su svoje ulaznice za sva tri dana na početku prodaje ubosti za 100 kn (dok su na dane festivala dnevne ulaznice stajale 150 kn).

Po običaju, popratio sam isključivo one izvođače koji su me zanimali, uz nekoliko koji su me usput ugodno iznenadili.

Prvi takav bend bili su Karamelo Santo, mnogočlani ska/punk/reggae sastav iz Argentine koji su razdrmali publiku svojom dinamičnom mješavinom stilova.

Hladno pivo vječiti su miljenici publike, stoga uopće nije bilo upitno da će baš oni uspjeti najveći broj ljudi na travnjaku ispred glavne pozornice. Oni su odsvirali svojih headlinerskih skoro sat i pol, u što su uključili većinu pjesama sa zadnja dva albuma i nekoliko nezaobilaznih ‘zlatnih’ hitova, ako se taj izraz bez većeg podsmijeha može primijeniti na Für Immer Punk. Bubašvaba nije bilo. Rojeva mušica jest, ali to je uvijek tako na Jarunu.

Tajnu gažu, ili po naški Secret Gig, prilično je tajnovito i iznenadno odradio Psihomodo Pop na veliko zadovoljstvo okupljenih. Bez obzira koliko eksperimentiraju s reggae elementima u nastupu i u pjesmama s novog albuma, razumljivo da se našlo mjesta i za (pra)stare stvari.

U subotu me dočekao Let3. Moram priznati da sam ove godine uložio znatne napore u izbjegavanje njihovih nastupa, što na Harteri u Rijeci, što na Rokaju, ali eto, dogodilo se da sam sa sigurne udaljenosti izvan dometa njihovih čepova odslušao nekoliko stvari.

Hard Time iznenadili su me, što činjenicom da i dalje sviraju, uz to još i činjenicom da i dalje sviraju jednako kvalitetno kao i prije. Svaka čast.

I onda je na pozornicu izašao Primal Scream. Započeli su nizom popularnih hitova i zaključili su nizom popularnih, energičnih hitova. Ono između bilo je nešto slabije prihvaćeno i manje zabavno, ali gledajući cijeli nastup, bio je to dobar plesni blok.

S nedjeljnog programa odabrao sam The Charlatans kao prvi nastup večeri, što se pokazalo mudrom odlukom u svjetlu proloma oblaka koji se tek par sati ranije sručio na područje Jaruna, stvorivši kvalitetnu festivalsko-blatnjavu atmosferu. Nije festivalsko blato rezervirano samo za Britance, i mi svoje blato za utrku imamo.

Sami Charlatansi, kao ostariji, uvježbani bend, rutinski su odradili svoj nastup pred ne baš prevelikom publikom, ali srećom bilo je tu ljudi koji prate Charlatanse od sredine devedesetih, pa im se nije bilo teško ufurati u prvi nastup šarlatana na našim prostorima. Najtoplije se nadam da će bend iz Hrvatske odnijeti pozitivne dojmove, bez obzira na sve.

I tek što su Charlatansi završili svojih jedva sat vremena, ne izašavši na bis, na drugoj pozornici su žestoko započeli žestoki i glasni The BellRays, predvođeni markantnom pjevačicom Lisom.

Headlineri zadnjega dana Rokajfesta, Razorlight, pružili su nam jedva 60 minuta svirke s dvije pjesme u bisu. Uz velik broj lakših stvari sa zadnjeg albuma i Borellovih solističkih “gledajte-sad-malo-mene” kompozicija, imali smo priliku čuti i zaplesati uz gotovo sve one stvari koje su Razorlight doveli tamo gdje jesu i koje su im omogućile headlinerske pozicije na festivalima. Sve u svemu, solidno, iako bi svakako moglo i bolje.

I to je otprilike bilo to za ovu godinu, Rokajfest je uspio zadržati razinu kvalitete koju je postavio prošle godine, ponajviše vezano uz izbor izvođača i gotovo neprekidan glazbeni program na dvije pozornice, autobusi od ulaza do otoka su bili odlična ideja, hrana je mogla biti jeftinija, ali to su sitnice. Prošlogodišnje izdanje definitivno nije bilo uspješno pukim slučajem, već se radi o kvalitetnom festivalu koji bi se trebao trajno naći na kalendaru ljubitelja glazbe na otvorenome.

Posljednja stanica na mojoj koncertnoj turneji ove godine su Arctic Monkeys u Splitu. Izvješće uskoro.

Još jedan [sponsorname]InMusic Festival je završen, četvrti po redu, i koliko god nas PR bagra uvjeravala, ovo nije bio četvrti timobajlinmjuzikfestival. Ali to su već pojedinosti.

Cijela se stvar odigrala 24. i 25. lipnja 2009. godine na Otoku mladosti u sklopu zagrebačkog Jaruna, s programom od 17h do ranih jutarnjih sati na tri pozornice i nekoliko šatora: glavnoj pozornici za headlinere, sporednoj pozornici za ostale izvođače, daleko izdvojenoj pozornici za metalce, šatoru za rock program iza 1h u noći, drugom šatoru s DJ programom, te nekom vrstom tora za silent party.

Ovogodišnji mađenta sponzor pošteno je odriješio kesu i doveo lajnap izvođača koje kradu drugim festivalima, a ne vade iz nekave naftalinske kutije. Ali, naravno, nisu sponzori tu da se razbacuju novcem, već da zarade na sponzorstvu, što kroz iritantne reklamne zone na festivalu, spamiranja kolektivne svijesti imenom firme u nazivu festivala i suludim cijenama ulaznica za nestudente i pospance, a vjerujem da će se dići i pristojna provizija na onim vražjim bonovima s kojim se hrana u krugu festivala kupovala po popularnim cijenama koje se dobivaju množenjem redovne cijene s 2 (35 kn za kebab ili 25 kn za sendvič čista je pljačka).

Jedna od stvari koju mogu istaknuti kao pozitivnu je nešto razumniji odabir datuma održavanja festivala. InMusic ima lošu povijest odabira termina funkcijom slučajnog odabira u vremenu od lipnja do kolovoza, ali ove su se godine dobro sjetili iskoristiti državni praznik i potencijalni produljeni vikend.

Ali prijeđimo mi na izvođače, onih nekoliko zbog kojih sam na kraju krajeva i išao na taj festival, te onih koje sam usput vidio i čuo.

U ovu drugu kategoriju spada Kraftwerk, nastup koji me iznimno zabavio kad sam zaključio da se četvorka s pozornice u sv0m ‘živom’ nastupu bez većeg gubitka kvalitete može zamijeniti lutkama iz izloga i CD-playerom. Možda ne razumijem tu vrstu umjetnosti, ali više volim vidjeti kada se izvođači malo više potrude kako bi zabavili svoju publiku. Ljudi koji stoje i nabadaju po sintiću ili kompu ne odgovaraju tom opisu.

DJ-evi se tradicionalno nešto više trude oko svoje publike, ali onima na silent partyju trud se doimao jalovim jer je u danome trenutku njih troje sviralo za šačicu publike odvojene u toru sa slušalicama na ušima i raznobojnim ledicama koje strše iz slušalica i informiraju ostale sudionike i prolaznike o tome što narečeni sudionik sluša. I da, glupo je izgledalo kao što i zvuči.

Yeah Yeah Yeahs su unatoč tehničkim poteškoćama uspješno odsvirali odličan set, razveselili i rasplesali popriličan broj ljudi, nagradili najvjernije (koji su bili zbog njih zakasniti na Franze) akustičnom verzijom Mapsa i energičnim bisom. Karen O dala je sve od sebe na koncertu, od neobičnog kostima do simulirane felacije mikrofona kojom je zaključila bis.

U posljednje tri godine turneja i usavršavanja koncertno-glazbeničkih vještina, odnosno od svog debija u Zagrebu na Inmusicu 2006.,  dečki iz Franza Ferdinanda lagano su ušli u svoju polueksperminentalnu fazu. Novi album nastupima donosi jaču dozu plesnih ritmova i istiskuje dio lakših stvari s drugoga albuma koje su svirali na prošloj turneji, tako da je ovoga puta bilo mnogo više drmuskanja i sudjelovanja publike u pjevušenju la-la-la dionica. Također, Franz Ferdinand uživo sada sviraju oko sat i pol, što će nekih petnaestak minuta duže nego što smo ih slušali prije tri godine. Izvrsna statistika, vidimo se kad izađe i sljedeći album.

Veselio sam se nastupu Editorsa, za što je bila kriva snimka njihovog nastupa od prije par godina na Rock am Ringu. Nažalost, u međuvremenu se dogodio njihov drugi album, a dogodio se i rad na trećem albumu. U tom vremenu, Editorsi su zagazili su područje teške depresive, tako da su mi svojim, kažu ljudi kvalitetnim, nastupom brzinski uspjeli ubiti volju za životom i bilo kakav elan ili interes da druge večeri festivala ostanem na Jarunu trpjeti NERD i čekati Mobyja. Drugi festivalski dan s moga je gledišta bio znatno lošiji i tješim se da su Yeah Yeah Yeahs u srijedu uspješno opravdali cijenu ulaznice.

I to je uglavnom sve što mogu izvijestiti o InMusicu 2009. Nešto bolje i sadržajnije od prošle godine, ali svakako ostavlja prostora za poboljšanje sljedeće godine, što će vjerojatno ovisiti o tome koga organizatori upecaju za glavnog pokrovitelja.

Sljedeća stanica: Rokajfest.

Electronics Entertainment Expo (popularnije, E3), godišnji sajam računalne i industrije video igara, netom je završio, a vrijedan nam je spomena zbog mnoštva najava i vijesti o igrama koje ovdje pratimo.

Prvo, Splinter Cell: Conviction. Sudeći po onome što su prikazali na konferenciji, igra će se poprilično razlikovati od prvih najava i koncepta koji je objavljen još 2007. Stealth elementi su i dalje prisutni, ali igra je znatno dinamičnija od “staromodnog” šuljanja po mračnim kutovima, dok se Sam u međuvremenu ipak odlučio ošišati i obrijati, napustiti Echelon i osvetiti svoju kćer. Unatoč takvoj priči, sve se doima puno manje emo nego što se pobojah.

Splinter Cell: Conviction vjerojatno izlazi u listopadu 2009.

Bioware je predstavio i kratki demo Mass Effecta 2, iz kojega se dalo zaključiti da je Shepard ipak živ, ali nitko ne jamči da će takav dočekati i kraj igre jer će se cijeli drugi dio trilogije baviti ‘samoubilačkom’ misijom u kojoj Shepard mora skupiti ekipu koja će opet spasiti galaktiku od nekoga ili nečega zločestog. Popravili su malo pucačke elemente, navodno, izbacili učitavačke liftove i ušminkali grafiku. O eventualnim Shepardovim romantičnim zavrzlamama ili šokantnim lezbijskim orgijama za sada ništa ne znamo, ali jamačno će se o tome još čuti do ožujka 2010., kada igra treba ugledati svjetlo dana.

Od Dead Risinga 2 predstavljen je tek novi trailer, koji prikazuje blago raspižđenog Chucka i hrpu zombija. Kako igra nije za Wii, broj zombija nikada nije bio upitan, isto tako ni Chuckovo sudjelovanje nije upitno, što znači da trailer ne donosi ama baš ništa nova.

I sada ću napravili lagani prijelaz na onu drugu snažnu konzolu, PlayStation 3, koja će u mom slučaju biti kupljena zbog Uncharted serijala. Prvi dio Uncharteda, Drake’s Fortune, izvrsno je primljen, a sam Nathan Drake, kao muški pandan Lari Croft, komad je na kvadrat, što je dovoljna preporuka. Uncharted 2, koji izlazi pred ovogodišnju prazničnu sezonu, donijet će još jednu veliku dozu Nathana, sada u društvu Chloe Frazer kojoj je glas posudila fantastična Claudia Black.

Moj drugi PS3 system seller, kad mu konačno sruše cijenu krajem godine i izbace PS3 lite, bit će i novi uradak Quantic Dreama, studija koji je 2005 objavio izvrsni Indigo Prophecy/Fahrenheit (Fahrenheit, sa svojom složenom i potkraj malo konfuznom pričom, te jednim nenametljivo i ukusno ubačenim gej likom vjerojatno zaslužuje zaseban članak koji će jednom valjda i doći na red).  Heavy Rain, psihološki hororični interaktivni film, igrača stavlja u uloge četvero likova koji pokušavaju otkriti serijskog ubojicu. Ako ćemo se ravnati prema viđenom na E3-ju, igra će donijeti dosta noviteta i pregršt quick-time evenata.

Sve u svemu, imamo se čemu veseliti u nadolazećim mjesecima.

Video u nastavku članka…

Posljednjih dana objavljeno je nekoliko najava koje su na neki način povezane uz igre koje ovdje pratim.

Prva jest da se Splinter Cell: Conviction navodno može očekivati za Božić 2009., što znači da postoji realna mogućnost da tu igru vidimo prije Alana Wakea, Dukea Nukema Forever ili saskvača. Najava je za sada u obliku dva spomena u Ubisoftovom financijskom izvješću, ali ja se i dalje nadam nekakvoj službenoj objavi i/ili eventualno nekakvom vizualnom dokazu da se na tome stvarno radi.

Druga vijest je prvi pravi trailer za Dead Rising 2, sama igra je najavljena u veljači, a sada su nam ponuđene prve konkretne snimke. Iz njih možemo zaključiti da je Frank u drugome dijelu izletio iz igre. Iako kao lik nije bio oličenje originalnosti, imao je neke druge kvalitete koje sam iznio u recenziji. Sada nam umjesto Franka Westa nude poblajhanog ili plavušastog Chucka Greenea u kazinovskoj lokaciji, a hoće li imati dlakava prsa vidjet ćemo kad procuri više screenshotova.

U prvom traileru Chuck radi sve ono što je radio i Frank, umlaćuje zombije gitarama i priručnim sredstvima, pije koktelčiće, ali i bavi se i laganim tuningom motocikala dodavajući im motorne pile, što će zasigurno biti zabavno i krvavo.

Dead Rising 2 na Xboxu 360, PlayStationu 2 i 3, Nintendo Wiiju i PC-u možemo očekivati u posljednjem kvartalu financijske 2009/2010, odnosno do 31. 3. 2010.