GayGeek’s Stuff for Geeks

Pritisni START za komada

Evo još jedne naoko nepotrebne recenzije godinama stare igre, ali kao i uvijek, imam svoje razloge za to.

Uncharted: Drake’s Fortune objavljena je krajem 2007. godine. Igru je za Sony Computer Entertainment i njihovu igraću konzolu PlayStation 3 razvio američki studio Naughty Dog. Radi se o platformskoj ekskluzivi, i jednoj od rijetkih igara koju ćete naprosto morati kupiti ako imate PS3 ili zbog koje ćete kupiti PS3 ako je želite igrati.

Sama priča drži se nebrojenih predložaka petparačkih pustolovnih romana – junak Nathan Drake, koji je možda potomak Sir Francisa Drakea, pljačkaš grobnica, pronalazi lijes svog navodnog pretka  i ondje njegove zabilješke i mapu do blaga El Dorada. Uz pomoć prijatelja Victora Sullivana i odvažne/uporne novinarke Elene Fisher, Nathan kreće u potragu za legendarnim blagom. I ovaj kratki opis priče jasno ukazuje na ostala srodna djela od kojih Uncharted ponosno posuđuje – filmovi o Indiani Jonesu nameću se očit predložak, kao i šund romani – ali na svu sreću, od svih tih izvora autori su izabrali prave stvari, tako da igra podsjeća na filmski ljetni blockbuster. Način igranja je također amalgam perjanica različitih žanrova, od ruševinskih akrobacija i zagonetki u maniri Lare Croft ili izvjesnog perzijskog princa, do pucačkih dijelova u trećem licu preko ramena s obaveznim zgodno lociranim zaklonima kakve smo viđali u svemu i svačemu nakon Gears of War.

Dakle, pokrili smo što se i kako radi u igri, treba reći nekoliko riječi i o tome kako to sve izgleda. A izgleda – fantastično. Veći dio igre odvija se u u detaljno oslikanoj džungli prepunoj zelenila, potočića i mahovinom obraslih ruševina, ali tu su i stare utvrde, hramovi i samostani s kojih puca doista prekrasan pogled. U igru su ubačeni i obavezna potjera džipom, te par prigoda za korištenje vodenog skutera (u jednom slučaju uzvodno uz brzace).

Animacije likova i njihovih lica su također iznimno uvjerljivi, bez traga botoxa, što u ‘cut-scenama’, što u samoj igri. Za razliku od standardnih junačina u pucačinama, na Nateovom licu lako se da očitati oprez ili strah u trenutcima kada ga netko napada ili puca u njega, a njegove reakcije na nemoguće skokove na liticama znatno su realističnije od hladnokrvnog skakutanja Lare Croft.

Ekipa iz Naughty Doga uspješno je od Nathana Drakea stvorila lik dopadljivog sitnog lopova koji se uspješno drži linije sivoga između crnog i bijelog zahvaljujući trikovima iz prethodnog paragrafa, ali i činjenici da je Nate iznimno zgodan, ali opet u neku ruku prosječan – posebno u usporedbi s nabildanim mrcinama koje zadnjih godina igraju naslovne uloge u najpopularnijim igrama. Na veliku žalost ciljne publike ovoga bloga, od alternativnih kostima za Natea igra nudi tek bijelu majicu s logotipom Naughty Doga, bejzbolsku košulju, ronilačko odijelo iz prvog poglavlja, te nekoliko mogućnosti deformacija (ako želite Serious Natea ili debelog Natea). Malo mi je čudno da mu za trčanje džunglom ne trebaju kratke hlačice, ali valjda postoji razumno objašnjenje i jako dobar razlog koji jeans hlače čini savršenim odabirom za takve aktivnosti. Jedna od stvari koju bih mogao prigovoriti ovoj igri je stroga linearnost i katkada nemaštovito izvedeno ograničenje kretanja, ali bilo bi nepravedno uzeti to za zlo žanru koji i jest pretežno linearan. Čini se da su mjeseci igranja Fallouta 3 u mome slučaju ostavili traga, pa sada od svake igre očekujem da mi dozvoli riješiti svaki problem na najmanje tri načina.

Isti tako, mogli bismo prigovoriti i relativnu kratkoću igre, ali i to je u skladu s očekivanjima za ovaj žanr. Na kraju krajeva, igra ima nekoliko načina da vas natjera da je prođete još koji put (potraga za skrivenim blagom, bonusi) ako vam Nathan Drake nije dovoljan razlog, a posve je izvjesno da je ovo serijal iz kojega ćemo dočekati još nekoliko nastavaka.

Vezano uz te nastavke, Uncharted 2: Among Thieves izlazi u Europi 16. listopada, a o samoj igri sam već pisao. Vjerujem kako će Nate na Himalajama u društvu nove pratilje (Claudia Black) biti još jedna uspješna formula. Jedino sam razočaran jer to znači da će on biti još deblje obučen, no kako ćemo sigurno dobiti i treći nastavak, možemo se uvijek nadati da će se raditi opet o kakvom vrućem dijelu zemaljske kugle, gdje će se naš junak morati presvući u nešto oskudnije. Ako se može Lara Croft na taj način eksploatirati, ne vidim zašto ne bi mogao i Nathan Drake. 

Majmunska posla

Nakon preživljenog Rokajfesta 2009., koncertnu sam sezonu odlučio završiti cca 410 automobilskih kilometara dalje, na splitskim Prokurativama gdje su 7. srpnja 2009. svirali Arctic Monkeysi. Za sada, najveća prijeđena kilometraža za koncert od sat i pol, ali mogu reći da se isplatilo.

Prokurative, kao standardna lokacija za održavanje koncerata u Splitu, bile su logičan izbor, iako mi se doimaju malo čudnim zbog činjenice da je lokacija usred grada i da apsolutno ništa ne sprečava muktaroše da uštede dvjestotinjak kuna za kartu i muvaju se ispred i oko prostora. To je bila jedna od stvari koja me poprilično zabrinula, jer je u 21 sat pred pozornicom bilo nekoliko stotina ljudi. Situacija se popravila kako je vrijeme prolazilo, na kraju se radilo o preko dvije tisuće ljudi na koncertu, ali ne mogu se oteti dojmu da je još nekoliko stotina koncert slušalo izvana.

Koncert je počeo nekako rutinski, ali situacija se nakon nekoliko uvodnih stvari popravila. Bilo je i za očekivati da će dečki predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma, ali isto tako je bilo za očekivati da će publika podivljati tek na stvari koje dobro zna. A kada su one u pitanju, dobili smo gotovo sve što smo tražili, od I Bet You Look Good on the Dancefloor i Brianstorma do 505 u bisu, meni je osobno zafalio tek Teddy Picker, koji je vjerojatno dao mjesta pjesmama s Humbuga.

Koncertna publika je uglavnom bila standardno pristojna i dobro je surađivala, ali u cijelom svom koncertnom stažu nisam naišao na paljenje bengalki i baklji u publici. Bit će da se radi o kakvom zalutalom primjerku nogometnog navijača, ali smatram da pirotehnici nije mjesto u gužvama ljudi i da prepipavači na ulazu nisu radili svoj posao. Nema unošenja boca vode, ali ima unošenja opasnih zapaljivih tvari. Pametno. Iskustvo mi govori da se glupe stvari događaju kad glupim ljudima date stvari koje se mogu bacati na pozornicu, što se pokazalo točnim na InMusicu kada je sponzor budalama u publici dao svjetleće štapiće, nakon čega su oni Mobyja gađali istim tim štapićima. Naravno, ovo je bio prvi put da je ikada išta bacano na pozornicu na tom festivalu, ali nakon što je ovogodišnji sponzor postavio tako krasan presedan, siguran sam da neće biti posljednji.

Uglavnom, Arctic Monkeys su nam pružili 90 minuta odlične svirke kojom su podgrijali ionaku vruću splitsku večer. Izbor grada bio je malčice nepraktičan većini fanova iz kontinentalne Hrvatske, ali valjda ćemo ih za koju godinu ponovno vidjeti u sklopu nekog od festivala.

Ovim koncertom i službeno zatvaram svoju ljetnu sezonu koncerata na otvorenom godine, kao i ovu seriju članaka.  Vrijeme je za odmor uz kakvu dobru knjigu.