GayGeek’s Stuff for Geeks

A Muddy Good Time

Zbog sada već tradicionalno lošeg line-upa, i ove ste godine na glavne dane InMusic festivala (21. – 23. lipnja, Otok mladosti na zagrebačkom Jarunu) praktično mogli pogledati tek trećinu ili polovinu onoga što se nudilo (izuzetak je bio tek onaj nulti dan, koji svojom ponudom u dosta slučajeva nije opravdao dolazak po lošem vremenu). Najveći problem tog rasporeda izvođača, kao i uvijek, je to što su izvođači na svim pozornicama započinjali svoje nastupe s 15 minuta razlike i nastupali istovremeno, da bi se kasnije dogodilo da ni na jednoj pozornici nema ništa. Uz malo više truda, takve situacije mogle su se izbjeći. Ali dosta prigovaranja o tome, blatu, cijenama hrane i onim ostalim boljkama open air festivala. Ovako je izgledao moj raspored prvog i drugog dana.

Utorak

Bambi Molesters – dobro i uvježbano. Ziheraški odabir koji nije razočarao.  Odslušao kojih pola sata, što je bilo sasvim dovoljno za dobar dojam.

Morcheeba – Oduševljen sam nastupom. Prvo zbog činjenice da Skye Edwards ponovno pjeva u bendu, jer iskreno i ne znam što je Morcheeba radila zadnjih godina bez nje. Velika većina ljudi njezin vokal poistovjećuje s imenom Morcheeba i drago mi je vidjeti da su izgladili kreativna neslaganja zbog kojih su se rastali 2003.  Iako im je ovo bio tek peti nastup zajedno u ovoj turneji, to se ni po čemu ne može zaključiti jer zvuče točno onako kako trebaju. Skye je vesela, nasmiješena i posve uživljena. Izveli su sve stare hitove, od početka, do zadnjeg Blood Like Lemonade. Pjesme s novog albuma su publiku (a priznajem, i mene) pomalo uhvatile nespremne, ali album je izašao tek dva tjedna prije. I iako se Ross Godfrey zajebavao, slažem se da je totalno seksi vidjeti frajera drugom frajeru na ramenima

Audio Bullys - kratko poslušao sa sigurne udaljenosti. Croatia, Yeah, 2010, Audio Bullys, Yeah i tako nekoliko puta.  Ozvučenjenje (odnosno njihovi duboki basovi) zvučali su jako čudno ako ste bili udaljeni od pozornice ili sa strane. Nota bene: nisam prevelik ljubitelj takve kombinacije garagea, hip-hopa i elektronike.

LCD Soundsystem – takav je kakav je, bilo je točno onako kako sam očekivao. Murphy se doima jednako blentavo i simpatično uživo kao i u spotovima. Iako ovlaš pratim njegovu diskografiju, našao sam se u nekoliko pjesama i čuo skoro sve što znam. Može proć.

!!! – Kao što sam njima bio prije dvije godine i ludo se zabavio, tako sam znao što očekivati i ove godine i odabrao !!! u nadi da ću čuti štogod s novoga albuma. Tako je i bilo, okosnica nastupa bile su nove stvari, a upotpunjen je najvećim hitovima s prethodnih albuma. Neke cure iz prvog reda tražile su “Break in Case of Anything”, na što im je Nic objasnio da je kritika složna da im je to najlošija stvar i da je uopće ne znaju odsvirati uživo. Uz par takvih upadica i zajebancija na račun Billyja Idola atmosfera je bila na nivou, a ostalo je i dosta ljudi na njima. Zamjeram im samo jednu stvar koju sam im zamjerao i u prošlom nastupu – svirali su točno sat vremena, u minutu, i nisu se nikako dali nagovoriti na bis.

Pendulum – Zakasnio sam zbog !!! na Pendulum, ali i oni su nešto kasnili u startu, pa sam imao prilku odslušati dobar dio njihovog nastupa, uključujući i one najveće hitove zbog kojih su se i postali prepoznatljivi široj publici. Svidjelo mi se to što sam čuo, a publika pred tim najizdvojenijim i najblatnijim stageom bila je, čini mi se,  i najživlja.

Srijeda

Broken Social Scene – Zanimljiv glazbeni kolektiv kod kojega tijekom nastupa nikada ne znate tko će završiti na kojem instrumentu i tko će preuzeti glavni vokal. Napravili su presjek svih svojih albuma. Zgodan kanadski indie-post-rock uz debelu dozu homoerotike u tekstovima koje piše Kevin Drew.

Caribou - nažalost, poslušao tek usput, ali ono što sam čuo zvučalo je dobro. Odabir termina ih je prilično zaribao.

The Flaming Lips – napravili su šou (ili cirkus) u pravom smislu te riječi. Ali bilo je tu i glazbe, starih hitova, novih hitova, akustičnih verzija i dosta priče između pjesama. Coyne je dobacio da je publika bila previše nenapušena za njihove pojmove, ali da mu je jasno kako iza toga stoje zakonski razlozi. Sklon sam se složiti.

New Young Pony Club – čuo jednu pjesmu. Šteta, stvarno šteta što nisu imali termin koji se nije preklapao s…

Flogging Molly – Spektakularan, energičan i eksplozivan završetak festivala. Količina energije s kojom dečki izlaze na pozornicu i nastupaju zapanjujuća je. Znaju podići publiku na noge, a bogme i na glave i izbacuju gotovo neprekinut niz pjesama. Svaka čast, po meni najbolji nastup toga dana.

Toliko o ovogodišnjem InMusicu. Očekivano, sve bolji i jači izbor izvođača. Za idući priželjkujem neko doista veliko i aktualno festivalsko ime za headlinera, ako može neko koje nije nastupalo netom prije u Zagrebu ili vrhunac slave pronašlo u (pret)prošlom desetljeću. Hm, koliko je ono prošlo od Musea u Zagrebu?

Majmunska posla

Nakon preživljenog Rokajfesta 2009., koncertnu sam sezonu odlučio završiti cca 410 automobilskih kilometara dalje, na splitskim Prokurativama gdje su 7. srpnja 2009. svirali Arctic Monkeysi. Za sada, najveća prijeđena kilometraža za koncert od sat i pol, ali mogu reći da se isplatilo.

Prokurative, kao standardna lokacija za održavanje koncerata u Splitu, bile su logičan izbor, iako mi se doimaju malo čudnim zbog činjenice da je lokacija usred grada i da apsolutno ništa ne sprečava muktaroše da uštede dvjestotinjak kuna za kartu i muvaju se ispred i oko prostora. To je bila jedna od stvari koja me poprilično zabrinula, jer je u 21 sat pred pozornicom bilo nekoliko stotina ljudi. Situacija se popravila kako je vrijeme prolazilo, na kraju se radilo o preko dvije tisuće ljudi na koncertu, ali ne mogu se oteti dojmu da je još nekoliko stotina koncert slušalo izvana.

Koncert je počeo nekako rutinski, ali situacija se nakon nekoliko uvodnih stvari popravila. Bilo je i za očekivati da će dečki predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma, ali isto tako je bilo za očekivati da će publika podivljati tek na stvari koje dobro zna. A kada su one u pitanju, dobili smo gotovo sve što smo tražili, od I Bet You Look Good on the Dancefloor i Brianstorma do 505 u bisu, meni je osobno zafalio tek Teddy Picker, koji je vjerojatno dao mjesta pjesmama s Humbuga.

Koncertna publika je uglavnom bila standardno pristojna i dobro je surađivala, ali u cijelom svom koncertnom stažu nisam naišao na paljenje bengalki i baklji u publici. Bit će da se radi o kakvom zalutalom primjerku nogometnog navijača, ali smatram da pirotehnici nije mjesto u gužvama ljudi i da prepipavači na ulazu nisu radili svoj posao. Nema unošenja boca vode, ali ima unošenja opasnih zapaljivih tvari. Pametno. Iskustvo mi govori da se glupe stvari događaju kad glupim ljudima date stvari koje se mogu bacati na pozornicu, što se pokazalo točnim na InMusicu kada je sponzor budalama u publici dao svjetleće štapiće, nakon čega su oni Mobyja gađali istim tim štapićima. Naravno, ovo je bio prvi put da je ikada išta bacano na pozornicu na tom festivalu, ali nakon što je ovogodišnji sponzor postavio tako krasan presedan, siguran sam da neće biti posljednji.

Uglavnom, Arctic Monkeys su nam pružili 90 minuta odlične svirke kojom su podgrijali ionaku vruću splitsku večer. Izbor grada bio je malčice nepraktičan većini fanova iz kontinentalne Hrvatske, ali valjda ćemo ih za koju godinu ponovno vidjeti u sklopu nekog od festivala.

Ovim koncertom i službeno zatvaram svoju ljetnu sezonu koncerata na otvorenom godine, kao i ovu seriju članaka.  Vrijeme je za odmor uz kakvu dobru knjigu.