Zbog sada već tradicionalno lošeg line-upa, i ove ste godine na glavne dane InMusic festivala (21. – 23. lipnja, Otok mladosti na zagrebačkom Jarunu) praktično mogli pogledati tek trećinu ili polovinu onoga što se nudilo (izuzetak je bio tek onaj nulti dan, koji svojom ponudom u dosta slučajeva nije opravdao dolazak po lošem vremenu). Najveći problem tog rasporeda izvođača, kao i uvijek, je to što su izvođači na svim pozornicama započinjali svoje nastupe s 15 minuta razlike i nastupali istovremeno, da bi se kasnije dogodilo da ni na jednoj pozornici nema ništa. Uz malo više truda, takve situacije mogle su se izbjeći. Ali dosta prigovaranja o tome, blatu, cijenama hrane i onim ostalim boljkama open air festivala. Ovako je izgledao moj raspored prvog i drugog dana.

Utorak

Bambi Molesters – dobro i uvježbano. Ziheraški odabir koji nije razočarao.  Odslušao kojih pola sata, što je bilo sasvim dovoljno za dobar dojam.

Morcheeba – Oduševljen sam nastupom. Prvo zbog činjenice da Skye Edwards ponovno pjeva u bendu, jer iskreno i ne znam što je Morcheeba radila zadnjih godina bez nje. Velika većina ljudi njezin vokal poistovjećuje s imenom Morcheeba i drago mi je vidjeti da su izgladili kreativna neslaganja zbog kojih su se rastali 2003.  Iako im je ovo bio tek peti nastup zajedno u ovoj turneji, to se ni po čemu ne može zaključiti jer zvuče točno onako kako trebaju. Skye je vesela, nasmiješena i posve uživljena. Izveli su sve stare hitove, od početka, do zadnjeg Blood Like Lemonade. Pjesme s novog albuma su publiku (a priznajem, i mene) pomalo uhvatile nespremne, ali album je izašao tek dva tjedna prije. I iako se Ross Godfrey zajebavao, slažem se da je totalno seksi vidjeti frajera drugom frajeru na ramenima

Audio Bullys - kratko poslušao sa sigurne udaljenosti. Croatia, Yeah, 2010, Audio Bullys, Yeah i tako nekoliko puta.  Ozvučenjenje (odnosno njihovi duboki basovi) zvučali su jako čudno ako ste bili udaljeni od pozornice ili sa strane. Nota bene: nisam prevelik ljubitelj takve kombinacije garagea, hip-hopa i elektronike.

LCD Soundsystem – takav je kakav je, bilo je točno onako kako sam očekivao. Murphy se doima jednako blentavo i simpatično uživo kao i u spotovima. Iako ovlaš pratim njegovu diskografiju, našao sam se u nekoliko pjesama i čuo skoro sve što znam. Može proć.

!!! – Kao što sam njima bio prije dvije godine i ludo se zabavio, tako sam znao što očekivati i ove godine i odabrao !!! u nadi da ću čuti štogod s novoga albuma. Tako je i bilo, okosnica nastupa bile su nove stvari, a upotpunjen je najvećim hitovima s prethodnih albuma. Neke cure iz prvog reda tražile su “Break in Case of Anything”, na što im je Nic objasnio da je kritika složna da im je to najlošija stvar i da je uopće ne znaju odsvirati uživo. Uz par takvih upadica i zajebancija na račun Billyja Idola atmosfera je bila na nivou, a ostalo je i dosta ljudi na njima. Zamjeram im samo jednu stvar koju sam im zamjerao i u prošlom nastupu – svirali su točno sat vremena, u minutu, i nisu se nikako dali nagovoriti na bis.

Pendulum – Zakasnio sam zbog !!! na Pendulum, ali i oni su nešto kasnili u startu, pa sam imao prilku odslušati dobar dio njihovog nastupa, uključujući i one najveće hitove zbog kojih su se i postali prepoznatljivi široj publici. Svidjelo mi se to što sam čuo, a publika pred tim najizdvojenijim i najblatnijim stageom bila je, čini mi se,  i najživlja.

Srijeda

Broken Social Scene – Zanimljiv glazbeni kolektiv kod kojega tijekom nastupa nikada ne znate tko će završiti na kojem instrumentu i tko će preuzeti glavni vokal. Napravili su presjek svih svojih albuma. Zgodan kanadski indie-post-rock uz debelu dozu homoerotike u tekstovima koje piše Kevin Drew.

Caribou - nažalost, poslušao tek usput, ali ono što sam čuo zvučalo je dobro. Odabir termina ih je prilično zaribao.

The Flaming Lips – napravili su šou (ili cirkus) u pravom smislu te riječi. Ali bilo je tu i glazbe, starih hitova, novih hitova, akustičnih verzija i dosta priče između pjesama. Coyne je dobacio da je publika bila previše nenapušena za njihove pojmove, ali da mu je jasno kako iza toga stoje zakonski razlozi. Sklon sam se složiti.

New Young Pony Club – čuo jednu pjesmu. Šteta, stvarno šteta što nisu imali termin koji se nije preklapao s…

Flogging Molly – Spektakularan, energičan i eksplozivan završetak festivala. Količina energije s kojom dečki izlaze na pozornicu i nastupaju zapanjujuća je. Znaju podići publiku na noge, a bogme i na glave i izbacuju gotovo neprekinut niz pjesama. Svaka čast, po meni najbolji nastup toga dana.

Toliko o ovogodišnjem InMusicu. Očekivano, sve bolji i jači izbor izvođača. Za idući priželjkujem neko doista veliko i aktualno festivalsko ime za headlinera, ako može neko koje nije nastupalo netom prije u Zagrebu ili vrhunac slave pronašlo u (pret)prošlom desetljeću. Hm, koliko je ono prošlo od Musea u Zagrebu?

Nakon preživljenog Rokajfesta 2009., koncertnu sam sezonu odlučio završiti cca 410 automobilskih kilometara dalje, na splitskim Prokurativama gdje su 7. srpnja 2009. svirali Arctic Monkeysi. Za sada, najveća prijeđena kilometraža za koncert od sat i pol, ali mogu reći da se isplatilo.

Prokurative, kao standardna lokacija za održavanje koncerata u Splitu, bile su logičan izbor, iako mi se doimaju malo čudnim zbog činjenice da je lokacija usred grada i da apsolutno ništa ne sprečava muktaroše da uštede dvjestotinjak kuna za kartu i muvaju se ispred i oko prostora. To je bila jedna od stvari koja me poprilično zabrinula, jer je u 21 sat pred pozornicom bilo nekoliko stotina ljudi. Situacija se popravila kako je vrijeme prolazilo, na kraju se radilo o preko dvije tisuće ljudi na koncertu, ali ne mogu se oteti dojmu da je još nekoliko stotina koncert slušalo izvana.

Koncert je počeo nekako rutinski, ali situacija se nakon nekoliko uvodnih stvari popravila. Bilo je i za očekivati da će dečki predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma, ali isto tako je bilo za očekivati da će publika podivljati tek na stvari koje dobro zna. A kada su one u pitanju, dobili smo gotovo sve što smo tražili, od I Bet You Look Good on the Dancefloor i Brianstorma do 505 u bisu, meni je osobno zafalio tek Teddy Picker, koji je vjerojatno dao mjesta pjesmama s Humbuga.

Koncertna publika je uglavnom bila standardno pristojna i dobro je surađivala, ali u cijelom svom koncertnom stažu nisam naišao na paljenje bengalki i baklji u publici. Bit će da se radi o kakvom zalutalom primjerku nogometnog navijača, ali smatram da pirotehnici nije mjesto u gužvama ljudi i da prepipavači na ulazu nisu radili svoj posao. Nema unošenja boca vode, ali ima unošenja opasnih zapaljivih tvari. Pametno. Iskustvo mi govori da se glupe stvari događaju kad glupim ljudima date stvari koje se mogu bacati na pozornicu, što se pokazalo točnim na InMusicu kada je sponzor budalama u publici dao svjetleće štapiće, nakon čega su oni Mobyja gađali istim tim štapićima. Naravno, ovo je bio prvi put da je ikada išta bacano na pozornicu na tom festivalu, ali nakon što je ovogodišnji sponzor postavio tako krasan presedan, siguran sam da neće biti posljednji.

Uglavnom, Arctic Monkeys su nam pružili 90 minuta odlične svirke kojom su podgrijali ionaku vruću splitsku večer. Izbor grada bio je malčice nepraktičan većini fanova iz kontinentalne Hrvatske, ali valjda ćemo ih za koju godinu ponovno vidjeti u sklopu nekog od festivala.

Ovim koncertom i službeno zatvaram svoju ljetnu sezonu koncerata na otvorenom godine, kao i ovu seriju članaka.  Vrijeme je za odmor uz kakvu dobru knjigu.

Završen je još jedan Rokajfest. Znate, onaj DRUGI festival koji se održava na Jarunu prvog vikenda u srpnju, traje tri dana i možemo ga s punim pravom nazvati rock festivalom (za razliku od InMusica koji je valjda open-air festival jer tamo bude svega i svačega).

U izostanku sponzorstva nekog od operatera mobilne telefonije, cijene ulaznica ove su godine bile nešto više ili bolje rečeno realne. Svi oni kojima je bilo dovoljno znati da će na festivalu nastupiti Hladno pivo i Razorlight mogli su svoje ulaznice za sva tri dana na početku prodaje ubosti za 100 kn (dok su na dane festivala dnevne ulaznice stajale 150 kn).

Po običaju, popratio sam isključivo one izvođače koji su me zanimali, uz nekoliko koji su me usput ugodno iznenadili.

Prvi takav bend bili su Karamelo Santo, mnogočlani ska/punk/reggae sastav iz Argentine koji su razdrmali publiku svojom dinamičnom mješavinom stilova.

Hladno pivo vječiti su miljenici publike, stoga uopće nije bilo upitno da će baš oni uspjeti najveći broj ljudi na travnjaku ispred glavne pozornice. Oni su odsvirali svojih headlinerskih skoro sat i pol, u što su uključili većinu pjesama sa zadnja dva albuma i nekoliko nezaobilaznih ‘zlatnih’ hitova, ako se taj izraz bez većeg podsmijeha može primijeniti na Für Immer Punk. Bubašvaba nije bilo. Rojeva mušica jest, ali to je uvijek tako na Jarunu.

Tajnu gažu, ili po naški Secret Gig, prilično je tajnovito i iznenadno odradio Psihomodo Pop na veliko zadovoljstvo okupljenih. Bez obzira koliko eksperimentiraju s reggae elementima u nastupu i u pjesmama s novog albuma, razumljivo da se našlo mjesta i za (pra)stare stvari.

U subotu me dočekao Let3. Moram priznati da sam ove godine uložio znatne napore u izbjegavanje njihovih nastupa, što na Harteri u Rijeci, što na Rokaju, ali eto, dogodilo se da sam sa sigurne udaljenosti izvan dometa njihovih čepova odslušao nekoliko stvari.

Hard Time iznenadili su me, što činjenicom da i dalje sviraju, uz to još i činjenicom da i dalje sviraju jednako kvalitetno kao i prije. Svaka čast.

I onda je na pozornicu izašao Primal Scream. Započeli su nizom popularnih hitova i zaključili su nizom popularnih, energičnih hitova. Ono između bilo je nešto slabije prihvaćeno i manje zabavno, ali gledajući cijeli nastup, bio je to dobar plesni blok.

S nedjeljnog programa odabrao sam The Charlatans kao prvi nastup večeri, što se pokazalo mudrom odlukom u svjetlu proloma oblaka koji se tek par sati ranije sručio na područje Jaruna, stvorivši kvalitetnu festivalsko-blatnjavu atmosferu. Nije festivalsko blato rezervirano samo za Britance, i mi svoje blato za utrku imamo.

Sami Charlatansi, kao ostariji, uvježbani bend, rutinski su odradili svoj nastup pred ne baš prevelikom publikom, ali srećom bilo je tu ljudi koji prate Charlatanse od sredine devedesetih, pa im se nije bilo teško ufurati u prvi nastup šarlatana na našim prostorima. Najtoplije se nadam da će bend iz Hrvatske odnijeti pozitivne dojmove, bez obzira na sve.

I tek što su Charlatansi završili svojih jedva sat vremena, ne izašavši na bis, na drugoj pozornici su žestoko započeli žestoki i glasni The BellRays, predvođeni markantnom pjevačicom Lisom.

Headlineri zadnjega dana Rokajfesta, Razorlight, pružili su nam jedva 60 minuta svirke s dvije pjesme u bisu. Uz velik broj lakših stvari sa zadnjeg albuma i Borellovih solističkih “gledajte-sad-malo-mene” kompozicija, imali smo priliku čuti i zaplesati uz gotovo sve one stvari koje su Razorlight doveli tamo gdje jesu i koje su im omogućile headlinerske pozicije na festivalima. Sve u svemu, solidno, iako bi svakako moglo i bolje.

I to je otprilike bilo to za ovu godinu, Rokajfest je uspio zadržati razinu kvalitete koju je postavio prošle godine, ponajviše vezano uz izbor izvođača i gotovo neprekidan glazbeni program na dvije pozornice, autobusi od ulaza do otoka su bili odlična ideja, hrana je mogla biti jeftinija, ali to su sitnice. Prošlogodišnje izdanje definitivno nije bilo uspješno pukim slučajem, već se radi o kvalitetnom festivalu koji bi se trebao trajno naći na kalendaru ljubitelja glazbe na otvorenome.

Posljednja stanica na mojoj koncertnoj turneji ove godine su Arctic Monkeys u Splitu. Izvješće uskoro.

Još jedan [sponsorname]InMusic Festival je završen, četvrti po redu, i koliko god nas PR bagra uvjeravala, ovo nije bio četvrti timobajlinmjuzikfestival. Ali to su već pojedinosti.

Cijela se stvar odigrala 24. i 25. lipnja 2009. godine na Otoku mladosti u sklopu zagrebačkog Jaruna, s programom od 17h do ranih jutarnjih sati na tri pozornice i nekoliko šatora: glavnoj pozornici za headlinere, sporednoj pozornici za ostale izvođače, daleko izdvojenoj pozornici za metalce, šatoru za rock program iza 1h u noći, drugom šatoru s DJ programom, te nekom vrstom tora za silent party.

Ovogodišnji mađenta sponzor pošteno je odriješio kesu i doveo lajnap izvođača koje kradu drugim festivalima, a ne vade iz nekave naftalinske kutije. Ali, naravno, nisu sponzori tu da se razbacuju novcem, već da zarade na sponzorstvu, što kroz iritantne reklamne zone na festivalu, spamiranja kolektivne svijesti imenom firme u nazivu festivala i suludim cijenama ulaznica za nestudente i pospance, a vjerujem da će se dići i pristojna provizija na onim vražjim bonovima s kojim se hrana u krugu festivala kupovala po popularnim cijenama koje se dobivaju množenjem redovne cijene s 2 (35 kn za kebab ili 25 kn za sendvič čista je pljačka).

Jedna od stvari koju mogu istaknuti kao pozitivnu je nešto razumniji odabir datuma održavanja festivala. InMusic ima lošu povijest odabira termina funkcijom slučajnog odabira u vremenu od lipnja do kolovoza, ali ove su se godine dobro sjetili iskoristiti državni praznik i potencijalni produljeni vikend.

Ali prijeđimo mi na izvođače, onih nekoliko zbog kojih sam na kraju krajeva i išao na taj festival, te onih koje sam usput vidio i čuo.

U ovu drugu kategoriju spada Kraftwerk, nastup koji me iznimno zabavio kad sam zaključio da se četvorka s pozornice u sv0m ‘živom’ nastupu bez većeg gubitka kvalitete može zamijeniti lutkama iz izloga i CD-playerom. Možda ne razumijem tu vrstu umjetnosti, ali više volim vidjeti kada se izvođači malo više potrude kako bi zabavili svoju publiku. Ljudi koji stoje i nabadaju po sintiću ili kompu ne odgovaraju tom opisu.

DJ-evi se tradicionalno nešto više trude oko svoje publike, ali onima na silent partyju trud se doimao jalovim jer je u danome trenutku njih troje sviralo za šačicu publike odvojene u toru sa slušalicama na ušima i raznobojnim ledicama koje strše iz slušalica i informiraju ostale sudionike i prolaznike o tome što narečeni sudionik sluša. I da, glupo je izgledalo kao što i zvuči.

Yeah Yeah Yeahs su unatoč tehničkim poteškoćama uspješno odsvirali odličan set, razveselili i rasplesali popriličan broj ljudi, nagradili najvjernije (koji su bili zbog njih zakasniti na Franze) akustičnom verzijom Mapsa i energičnim bisom. Karen O dala je sve od sebe na koncertu, od neobičnog kostima do simulirane felacije mikrofona kojom je zaključila bis.

U posljednje tri godine turneja i usavršavanja koncertno-glazbeničkih vještina, odnosno od svog debija u Zagrebu na Inmusicu 2006.,  dečki iz Franza Ferdinanda lagano su ušli u svoju polueksperminentalnu fazu. Novi album nastupima donosi jaču dozu plesnih ritmova i istiskuje dio lakših stvari s drugoga albuma koje su svirali na prošloj turneji, tako da je ovoga puta bilo mnogo više drmuskanja i sudjelovanja publike u pjevušenju la-la-la dionica. Također, Franz Ferdinand uživo sada sviraju oko sat i pol, što će nekih petnaestak minuta duže nego što smo ih slušali prije tri godine. Izvrsna statistika, vidimo se kad izađe i sljedeći album.

Veselio sam se nastupu Editorsa, za što je bila kriva snimka njihovog nastupa od prije par godina na Rock am Ringu. Nažalost, u međuvremenu se dogodio njihov drugi album, a dogodio se i rad na trećem albumu. U tom vremenu, Editorsi su zagazili su područje teške depresive, tako da su mi svojim, kažu ljudi kvalitetnim, nastupom brzinski uspjeli ubiti volju za životom i bilo kakav elan ili interes da druge večeri festivala ostanem na Jarunu trpjeti NERD i čekati Mobyja. Drugi festivalski dan s moga je gledišta bio znatno lošiji i tješim se da su Yeah Yeah Yeahs u srijedu uspješno opravdali cijenu ulaznice.

I to je uglavnom sve što mogu izvijestiti o InMusicu 2009. Nešto bolje i sadržajnije od prošle godine, ali svakako ostavlja prostora za poboljšanje sljedeće godine, što će vjerojatno ovisiti o tome koga organizatori upecaju za glavnog pokrovitelja.

Sljedeća stanica: Rokajfest.

Evo i drugoga dijela obećanih indie preporuka koje sam započeo u ovome članku. U ovome izdanju to su jedno poznato ime i tri manje poznata  - jedna Šveđanka, šačica Amerikanaca i Britanaca, te jedan španjolski Grk.

Ameri su nam dobro poznati We Are Scientists, duhoviti nekadašnji trojac, sada dvojac, koji iza sebe ima dva albuma i hrpu zajebantskih i pokatkada bizarnih spotova, a u slobodno vrijeme uveseljava i internetsku publiku raznoraznim komičnim bljezgarijama i kobasicama na svom Youtube kanalu. Novi je album Brain Thrust Mastery, jedan od singlova je i pjesma Chick Lit u kojoj se dečki nalaze u ulozi grubih, muževnih kauboja.

Lykke Li švedska je pjevačica koja je sa svojim roditeljima proputovala pola zemaljske kugle, a svoj prvi album snimila dok je bila u New Yorku. Njezin je album Youth Novels, kojeg je ljeta predstavila na velikom broju europskih festivala, dogurao do trećeg mjesta švedske top-ljestvice albuma. Pjesma koju preporučujem za početak jednostavno se zove Dance Dance Dance.

Noah and the Whale ime je londonske peteročlane folk rock skupine koja je nedavno izdala svoj glazbeni prvijenac naslovljen Peaceful, The World Lays Me Down. Dosadašnji videospotovi rađeni su u retro stilu, snimani 8mm kamerama i uspješno dočaravaju nostalgičnu atmosferu. Five Years Time uz to ima i nešto zviždanja (zaraznog, kao i ono kod Petera, Bjorna i Johna), a usklađene uniforme, kratke hlačice, sunčane naočale iz osamdesetih i koreografija jednostavno traže Youtube Video Response u kojemu hrpa klinaca pokušava imitirati spot. Pravo je čudo da ga nitko još nije snimio, zapravo.

Evripidis Sabatis, Grk u Barceloni, okupio je nekoliko svojih prijatelja glazbenika i osnovao skupinu Evripidis and his Tragedies. U njihovom zvuku vidljivi su utjecaji starijeg popa (a la Beach Boys), ali ima sličnosti i s novijim izvođačima poput Regine Spector ili Magnetic Fieldsa. Evripidis je inače školovani klavirist, ozbiljnog se pjevanja uhvatio kada je prešao na pop glazbu, a projekt opisuje kao kombinaciju do-wopa i kabarea (zapravo je, kaže, namjeravao složiti gej do-wop skupinu, ali je zaključio da cure bolje pjevaju do-wop). Moju najdražu njegovu stvar nisam uspio naći u video izdanju (Ru Ru I’d Love To), ali mp3-ca je besplatno dostupna na last.fm-u. Ubacio sam tu varijantu u ovaj članak, a ako je itko uspio skinuti ili naći cijeli tekst pjesme, zaslužuje piće po izboru jer sam se danima mučio pokušavajući napraviti transkripciju, da bih završio sa hrpom trotočaka i upitnika.

Just a Kleenex – uživo na terasi kafića u Barceloni

There’s nothing that the road cannot heal

Znajući koliko sam beskoristan kao bilo kakav novinar, a pristran kao bilo kakav recenzent, donosim vam hrpu fotografija i pokoji redak s zagrebačkog koncerta Conora Obersta i The Mystic Valley Benda (u daljnjem tekstu TMVB). Za početak recimo samo da je koncert u Pauku počeo s nekih dva sata zakašnjenja jer se bend u osam sati ujutro nalazio, da citiram Conora, “in a broken bus somewhere in fucking Austria”. Ali uspjelo se skupiti dovoljno opreme i instrumenata, tako da se koncert se ipak održao. Nisam primijetio da je itko od ekipe koja je čekala pred vratima Pauka bio previše živčan zbog kašnjenja, ali to je i razumljivo. Previše smo godina iščekivali Conora u bilo kojoj svojoj inkarnaciji da bi dva sata igrala ikakvu ulogu, a alternativa (da koncert uopće ne bude održan) bila je prejeziva da bi se ozbiljno uzimala u obzir. Organizatori (kojima, usput, treba podići spomenik za uspješnu organizaciju u nemogućim uvjetima) su usto davali redovite informacije o tome koliko i zašto čekamo, što je isto pomoglo.

Tehnički problemi - krepao autobus

Kako na ovome nastupu nije bilo službene predgrupe, dogodilo se ono što rijetki mogu – jedna od predgrupa nastupu Conora Obersta bio je Bright Eyes (Conor na gitari i Nate Walcott na klavijaturama/trubi) s First Day of My Life i Lua. Nakon kratkog nastupa Bright Eyesa, po dvije pjesme solo su odsvirali i odlični Jason Boesel (inače bubnjar u TMVB, počeo svoj dio komentarom kako je “onaj tip iz Bright Eyesa bio odličan”), Taylor Hollingsworth i Nik Freitas (kao i ostatak TMVB, simpatičan i vješt glazbenik, još samo da nije publiku pitao ‘How many of you understand English?’ na što je dobio odgovore u stilu ‘Nobody’ ili ‘We can’t understand a fucking word you’re saying’).

Bright Eyes kao predgrupa

Jason Boesel

Taylor Hollingsworth

Nik Freitas

Nakon ‘predgrupa’, glavni dio koncerta počeo je oko 22:50 i trajao je do 00:20. Set lista je bila standardna za aktualnu turneju CO&TMVB, dakle cijeli album pojačan s nekoliko pjesama koje su izveli uz Conorovu pratnju ili čak bez njega – Hollingsworth je otpjevao Central City, Boesel je otpjevao I Gotta Reason, Freitas svoju Sun Down. U bisu dobili smo kolaborativnu verziju Everybody’s Talkin’, koju je započeo Macey Taylor, a kasnije mu se pridružio i Conor s ožujskim u ruci. Publika je dobila priliku otpjevati Happy Birthday njihovom roadieju Seanu, a za sami kraj dobili smo “a song about exiting gracefully” Hospital i laganicu Breezy.

Central City

Sun Down

Macey Taylor pjeva Everybody's Talkin

Publika je došla pripremljena, ali iskreno, nisam ni sumnjao da će tako biti. Pjevalo se na prikladne stvari (npr. Moab ili Souled Out!!!) dok se uz Milk Thistle i Lenders in the Temple uglavnom uživalo u tišini i slušalo Conora.

Milk Thistle

Sve su svemu, fantastična hrvatska premijera za odličan bend jakih glazbenika predvođenih hiperproduktivnim Oberstom. Bez konkurencije najbolji nastup koji sam čuo ove godine. Ruku na srce, konkurencija nije suviše jaka, ali to nimalo ne umanjuje kvalitetu ovog klupskog koncerta pred tek nekih 800 ludih fanova koji su dali sve od sebe kako bi bendu pružili dobrodošlicu kakvu zaslužuju.

Conor se nekoliko puta ispričavao što smo ih čekali toliko dugo, što te večeri, što inače. Potpuno mu je oprošteno, ali neka se ne ponovi. Još uvijek bismo voljeli čuti Bright Eyes uživo, ne samo kao predgrupu.

Za kraj vam nudim prijepis službene setliste glavnog dijela koncerta i još par fotografija koje nisu stale nikamo u tekst.

Moab

Sausalito

Get-Well-Cards

Eagle On a Pole

Central City

Cape Canaveral

I Gotta Reason #1

Danny Callahan

Lenders in the Temple

I Gotta Reason #2

NYC-Gone, Gone

Souled Out!!!

Milk Thistle

ENCORE

Sundown

Everybody’s Talkin’

Corina, Corina

I Don’t Wanna Die (in a Hospital)

Breezy

Za vrijeme Corine Corine Conora je bilo posvuda, i na klimavom klaviru i na bas bubnju

Ova najava, koliko ima smisla, toliko i nema. Jer svi oni koji znaju tko je Conor Oberst vjerojatno znaju da upravo promovira svoj prvi album u zadnjih deset godina koji nije izdan pod imenom Bright Eyes, da je na ogromnoj europskoj turneji u okviru koje nastupa po raznoraznim dvoranama i pokojem festivalu, te da je jedini nastup u našim krajevima u dvorani Pauk Studentskog kulturnog centra u Zagrebu. Oni najzagriženiji su ulaznice kupili još prije dva mjeseca, njima sigurno nije potreban poziv.

Poziv zapravo upućujem onima koji vole indie rock umiješan s malo (američkih) folk elemenata i countryja uz markantan vokal, vjerujem da će investicija od nezamislivih 81,90 kuna biti posve opravdana. Album kojeg predstavlja ovom turnejom ima svega, od neizbježnih balada do stvari koje bismo gotovo mogli okarakterizirati kao poskočice, unatoč tematici koja je sve samo ne vesela. I na ovome se albumu osjeti Conorova pripovjedačka crta, s nešto manje elemenata zbog kojih se na Last.fm-u i siteovima koji pokušavaju Bright Eyes ugurati u neku kategoriju vode beskrajne rasprave o tome pripada li on u emo kategoriju s Fall Out Boyem i “časna pionirska, promijenili smo frizure i sad smo alt-rockeri, emo saksa” Panic at the Disco/My Chemical Romance (svatko sa zdravim ušima i razboritim umom zaključit će da je takva etiketa suluda, ali tko je rekao da za pisanje na internetu treba i jedno od to dvoje). Sada, što se tiče Conor Oberst/Bright Eyes distinkcije, da bih volio čuti koncert Bright Eyesa, bih, svakako, ali čvrsto sam uvjeren (ili se barem uvjeravam) da je Oberst isti, pod kojim god imenom pjevao i da će opravdati očekivanja, jer sam je album u tome uspio.

Odmorimo malo od ozbiljnih književnih tema uz seriju članaka s neozbiljnim indie bendovima i još neozbiljnijim pjesmica. Ovo su mojih nekoliko glazbenih favorita u zadnjih par mjeseci, pjesama i spotova koji su se po nečemu istakli iz mnoštva.

Gruff Rhys

Počnimo s Neon Neon, electropop projektom producenta Boom Bipa i pjevača Gruffa Rhysa (najdražeg mi superčupavog stvorenja, ali tu ćemo ljubavnu priču ostaviti za neku drugu priliku). Projekt je započeo još 2006. pod nazivom Delorean, a kao Neon Neon objavili su album Stainless Style, uspješan hommage osamdesetima uz pokoju pop-kulturnu referencu. Već prvo slušanje I Lust U mi je djelovala sumnjivo, jer tekst You and I get along strenuously / Carrying the burden of publicity / Stray into another inevitably / Sell photos of the newborn for the highest fee^[1] nije nešto što bi pjevao prosječan electropop bend, ali Rhysova umiješanost razjasnila je situaciju. Pjevačica u ovoj pjesmi je Cate Le Bon, a glavni akteri spota su meduze.

Peter Gunnarson i Johan Hedberg

Suburban Kids with Biblical Names doista su dečki iz predgrađa s biblijskim imenima, spomenuto predgrađe zove se Haninge i dio je Stockholma, zovu se Peter i Johan, a u spotovima djeluju pristojno geeky  (Gunnarson me strašno podsjeća na kolegu geek rockera Henryja Dartnalla iz The Young Knives). Prva glazbena ostvarenja objavljivali su online, a sve je eksplodiralo kada im je Rent a Wreck zlorabljena u reklami jednog proizvođača automobila – izdavači su ih zapazili i njihov debitantski album #3 dobio je izdavača. Ajmo sad: ba ba ba ba ba ba…

Pacific!

Treći izvođač u ovom članku nije toliko indie, ali dolazi iz Švedske i ima uskličnik u naslovu. Samo jedan, prave face ih imaju po tri! I ništa više! Za početak dovoljno. Pacific! je teško žanrovski odrediti, electro, pop, lo-fi, disco – eklektična kombinacija koju je bolje pustiti da govori za sebe. Ovo je Hot Lips (po mom mišljenju prikladan nadimak za Johana Hedberga, v. gore) jedan od singlova s njihovog prvijenca Reveries.

1. Ne jamčim za točnost transkribiranog teksta,

Ovogodišnji Rokaj fest je završio, pa vam donosim i moj kratak osvrt na dio onoga što se događalo od 4. do 6. srpnja 2008. na Otoku mladosti na zagrebačkom Jarunu. Osvrt je potpuno neobjektivan i personaliziran. Kao i sve na ovom blogu, radi se čisto o mojem viđenju stvari i mojem mišljenju – ma koliko kontroverzno ili krivo bilo.

Uglavnom, kako sam išao s miješanim društvom, nisam baš pogledao sve što sam kanio, ali većinu stvari koje sam s nestrpljenjem iščekivao – jesam.

Bio sam među dvadesetak ljudi u publici na Stampedu, ali Ivanka i dečki su su svoj dio odradili jednako savjesno, kako bi, vjerujem, i pred većom publikom. U polusatnom setu bilo je mjesta za jednu pjesmu s novoga albuma, Špricer, dok su ostatak popunili najvećim hitovima (uključujući Miletovu Maslinu i Dolje je bolje), te zabavnijim pjesmama s prethodnih albuma (meni osobno vrlo draga Ti odlaziš u Kinu). I kao što je Ivanka u šali najavila, ubrzo nakon njihovog nastupa, na koncertu Datsunsa, pridružili su se publici.

Što se tiče Datsunsa, iako je dečki dobro rade to što rade, ne mogu se oteti osjećaju da mi u cijeloj priči nešto fali. Točnije, na temelju onih nekoliko singlova koji su mi s vremenom ostali u glavi (Harmonic Generator, Mother Fucker from Hell, Blacken My Thumb), očekivao sam raznovrsniji repertoar, a dobio sat vremena istog zvuka i sličnih pjesama – čak mi je i Harmonic Generator u live izvedbi djelovao pomalo blijedo.

Bogart&Addictives, koje sam slušao sam obilazeći “fud eriju” u iščekivanju gulaša, ugodno su me iznenadili, ali tako to obično biva kad iz čista mira naletite na dobar bend – u svom kratkom setu imali su nekoliko pjesama koje su mi se svidjele na prvo slušanje, pa se nadam da ću o njima još čuti u budućnosti.

I s ta tri koncerta, lagano sam se pokupio s ekipom i zaključio prvi festivalski dan. Wire mi se nije dalo čekati zbog bosanskog limpbizkita (Trnokop), a Pipsi mi već desetak godina nemaju ponuditi bogznašto.

Na moju veliku žalost, u subotu sam promašio dobar dio programa – Soprano me posebno zanimao, a čujem i da su Dwarvesi bili dobri. Dovukao sam se do Jaruna tek u pola Urbana, propustivši Astronauta. Ono što sam vidio i čuo bilo je dobro – solidna četvorka, iako je Urban mogao i manje jamrati između pjesama i objašnjavati svoj pogled na život, svemir i svašta. Lemonheadsi su bili očekivano dobri, brzinski u pola sata izveli cijeli It’s a Shame About Ray (nekoliko pjesama i u Dandovoj solo izvedbi), ostatak popunjen stvarima s drugih albuma, If I Could Talk za bis. Na kraju ostao bez glasa i daha, nazujan, mokar do gole kože. Takav dobio free hug od jednog dečka koji ih je dijelio. Sve u rok službe.

Nedjelja je pak bila dan pogodaka i promašaja, što se tiče glazbe. Na These New Puritans naravno zakasnio, uz dosta trčanja stigao sam ipak odslušati Elvisa, ostalo me se nije previše dojmilo – jasno je zašto su baš tu pjesmu izabrali za single. Možda malo previše eksperimentalni, prelako se oslanjaju na sintiće, dečki sviraju dok cura u pozadini nezainteresirano igra Solitaire na MacBooku. Za bend koji pretendira na plesnu glazbu, doimaju se dezorijentirano, bez ritma, a pernato-metalni oklop koji je Barnett nosio nešto je što bi Patrick Wolf odjenuo.

Nakon njih – The Fall. Bend je dobro svirao, a Mark E. Smith navodno uobičajeno pjevao, odnosno mrmljao sebi u bradu i zavijao. Ne zanima me koliki kultni status imaju, koliko godina rade ili koliko albuma iza sebe imaju – kao instrumentalni bend bili bi odlični i nitko ne bi živcirao tonce konstantnim namjernim rušenjem mikrofona, stalaka za mikrofone, činela i ostale opreme na pozornici. Netko od posjetitelja sažeo je cijelu situaciju u SMS poruci koja se zavrtjela na platnima uz stage – “Dosta kreveljenja, ajmo sad pjevat”.

Želju da pjevač konačno nešto propjeva požalio sam kasnije i na krepanom slonu jer death metal vokale smatram dobro internom šalom, ali ne i nečime što bih išao s namjerom slušati. Pa neka sam snob koji ne razumije takvu glazbu i voli kada pjevači ispravno artikuliraju većinu glasova u tekstu pjesme.

Performans Ramba Amadeusa bio je solidan, bilo je dovoljno humornih i društveno osvještenih stvari, a uz jazz fusion podloge stvari može se dobro i drmuskati u ritmu dok Rambo odrađuje svoje monologe. Jedino su mu SMS poruke posjetitelja na ekranima bile snažna konkurencija, jer je bilo duhovitih dobacivanja, još zabavnijih oglasa, prijateljskih podjebavanja, servisnih informacija i toplih pozdrava gej populaciji na festivalu.

Na kraju ću se osvrnuti na sam festival – ovogodišnji Rokaj fest ozbiljan je konkurent INmusicu. Iako je po broju izvođača manji festival, raspored izvođača po pozornicama i danima znatno je logičniji od INmusicova, nema nepotrebnog preklapanja izvođača, nema idiotskih pauza od sat i pol na glavnoj pozornici, nema gužve za kupovinu bonova, ima graha i gulaša za 15 kn, nema šatora s elektronikom, ima unošenja hrane i pića u kamp, nema razbijanja glave oko toga kako uzeti tri slobodna dana usred tjedna za vrijeme školske godine i pred ispite na faksu. S druge strane, nema velikih imena, ali zbog toga je cijena ulaznice i više no povoljna. Ukoliko se ovakav omjer domaćih i stranih izvođača (posebno stranih i aktualnijih) nastavi i nagodinu, vjerujem da bi Rokajfest mogao nadmašiti i INmusic.

The Lemonhead su američki alt-rock bend, koji je osnovao pjevač/gitarist Evan Dando. Proslavili su se svojim albumom It’s a Shame About Ray iz 1992., ponajviše obradom pjesme “Mrs. Robinson” Simona & Garfunkela. Prozvani jednom od najvažnijih alt-rock skupina svoga vremena, bend je aktivno radio do 1997., kada su uzeli “godišnji”. 2005., nakon nekoliko solo albuma, Dando je ponovno okupio Lemonheadse, a prije par mjeseci ponovno su objavili prošireno izdanje “It’s a Shame About Ray”, kojega su na Rokajfestu najavili izvesti u cijelosti. A Dando je i dan danas jedno nadasve simpatično grungeoliko stvorenje koje se 1993. nije libilo dohvatiti gej tematike i napraviti prekrasnu stvar Big Gay Heart.

The Datsuns su rokerska četvorka s Novog Zelanda, koja se proslavila s nekoliko pjesama skinutih s eponimnog albuma, poput “In Love” ili “Mother Fucker from Hell”. U međuvremenu su izdali dva albuma, upravo su dovršili snimanje i četvrtoga, najavljenog za rujan, a na nastupima po Europi u zadnjih nekoliko mjeseci izvode i nove stvari.

Od ostalih izvođača, ponajviše me zanimaju These New Puritans i Stampedo. Što mogu, obožavam britanske bendove i Ivanku Mazurkijević.