GayGeek’s Stuff for Geeks

Open Air festivali 2009. – drugi dio

Završen je još jedan Rokajfest. Znate, onaj DRUGI festival koji se održava na Jarunu prvog vikenda u srpnju, traje tri dana i možemo ga s punim pravom nazvati rock festivalom (za razliku od InMusica koji je valjda open-air festival jer tamo bude svega i svačega).

U izostanku sponzorstva nekog od operatera mobilne telefonije, cijene ulaznica ove su godine bile nešto više ili bolje rečeno realne. Svi oni kojima je bilo dovoljno znati da će na festivalu nastupiti Hladno pivo i Razorlight mogli su svoje ulaznice za sva tri dana na početku prodaje ubosti za 100 kn (dok su na dane festivala dnevne ulaznice stajale 150 kn).

Po običaju, popratio sam isključivo one izvođače koji su me zanimali, uz nekoliko koji su me usput ugodno iznenadili.

Prvi takav bend bili su Karamelo Santo, mnogočlani ska/punk/reggae sastav iz Argentine koji su razdrmali publiku svojom dinamičnom mješavinom stilova.

Hladno pivo vječiti su miljenici publike, stoga uopće nije bilo upitno da će baš oni uspjeti najveći broj ljudi na travnjaku ispred glavne pozornice. Oni su odsvirali svojih headlinerskih skoro sat i pol, u što su uključili većinu pjesama sa zadnja dva albuma i nekoliko nezaobilaznih ‘zlatnih’ hitova, ako se taj izraz bez većeg podsmijeha može primijeniti na Für Immer Punk. Bubašvaba nije bilo. Rojeva mušica jest, ali to je uvijek tako na Jarunu.

Tajnu gažu, ili po naški Secret Gig, prilično je tajnovito i iznenadno odradio Psihomodo Pop na veliko zadovoljstvo okupljenih. Bez obzira koliko eksperimentiraju s reggae elementima u nastupu i u pjesmama s novog albuma, razumljivo da se našlo mjesta i za (pra)stare stvari.

U subotu me dočekao Let3. Moram priznati da sam ove godine uložio znatne napore u izbjegavanje njihovih nastupa, što na Harteri u Rijeci, što na Rokaju, ali eto, dogodilo se da sam sa sigurne udaljenosti izvan dometa njihovih čepova odslušao nekoliko stvari.

Hard Time iznenadili su me, što činjenicom da i dalje sviraju, uz to još i činjenicom da i dalje sviraju jednako kvalitetno kao i prije. Svaka čast.

I onda je na pozornicu izašao Primal Scream. Započeli su nizom popularnih hitova i zaključili su nizom popularnih, energičnih hitova. Ono između bilo je nešto slabije prihvaćeno i manje zabavno, ali gledajući cijeli nastup, bio je to dobar plesni blok.

S nedjeljnog programa odabrao sam The Charlatans kao prvi nastup večeri, što se pokazalo mudrom odlukom u svjetlu proloma oblaka koji se tek par sati ranije sručio na područje Jaruna, stvorivši kvalitetnu festivalsko-blatnjavu atmosferu. Nije festivalsko blato rezervirano samo za Britance, i mi svoje blato za utrku imamo.

Sami Charlatansi, kao ostariji, uvježbani bend, rutinski su odradili svoj nastup pred ne baš prevelikom publikom, ali srećom bilo je tu ljudi koji prate Charlatanse od sredine devedesetih, pa im se nije bilo teško ufurati u prvi nastup šarlatana na našim prostorima. Najtoplije se nadam da će bend iz Hrvatske odnijeti pozitivne dojmove, bez obzira na sve.

I tek što su Charlatansi završili svojih jedva sat vremena, ne izašavši na bis, na drugoj pozornici su žestoko započeli žestoki i glasni The BellRays, predvođeni markantnom pjevačicom Lisom.

Headlineri zadnjega dana Rokajfesta, Razorlight, pružili su nam jedva 60 minuta svirke s dvije pjesme u bisu. Uz velik broj lakših stvari sa zadnjeg albuma i Borellovih solističkih “gledajte-sad-malo-mene” kompozicija, imali smo priliku čuti i zaplesati uz gotovo sve one stvari koje su Razorlight doveli tamo gdje jesu i koje su im omogućile headlinerske pozicije na festivalima. Sve u svemu, solidno, iako bi svakako moglo i bolje.

I to je otprilike bilo to za ovu godinu, Rokajfest je uspio zadržati razinu kvalitete koju je postavio prošle godine, ponajviše vezano uz izbor izvođača i gotovo neprekidan glazbeni program na dvije pozornice, autobusi od ulaza do otoka su bili odlična ideja, hrana je mogla biti jeftinija, ali to su sitnice. Prošlogodišnje izdanje definitivno nije bilo uspješno pukim slučajem, već se radi o kvalitetnom festivalu koji bi se trebao trajno naći na kalendaru ljubitelja glazbe na otvorenome.

Posljednja stanica na mojoj koncertnoj turneji ove godine su Arctic Monkeys u Splitu. Izvješće uskoro.

Open Air festivali 2009 – prvi dio

Još jedan [sponsorname]InMusic Festival je završen, četvrti po redu, i koliko god nas PR bagra uvjeravala, ovo nije bio četvrti timobajlinmjuzikfestival. Ali to su već pojedinosti.

Cijela se stvar odigrala 24. i 25. lipnja 2009. godine na Otoku mladosti u sklopu zagrebačkog Jaruna, s programom od 17h do ranih jutarnjih sati na tri pozornice i nekoliko šatora: glavnoj pozornici za headlinere, sporednoj pozornici za ostale izvođače, daleko izdvojenoj pozornici za metalce, šatoru za rock program iza 1h u noći, drugom šatoru s DJ programom, te nekom vrstom tora za silent party.

Ovogodišnji mađenta sponzor pošteno je odriješio kesu i doveo lajnap izvođača koje kradu drugim festivalima, a ne vade iz nekave naftalinske kutije. Ali, naravno, nisu sponzori tu da se razbacuju novcem, već da zarade na sponzorstvu, što kroz iritantne reklamne zone na festivalu, spamiranja kolektivne svijesti imenom firme u nazivu festivala i suludim cijenama ulaznica za nestudente i pospance, a vjerujem da će se dići i pristojna provizija na onim vražjim bonovima s kojim se hrana u krugu festivala kupovala po popularnim cijenama koje se dobivaju množenjem redovne cijene s 2 (35 kn za kebab ili 25 kn za sendvič čista je pljačka).

Jedna od stvari koju mogu istaknuti kao pozitivnu je nešto razumniji odabir datuma održavanja festivala. InMusic ima lošu povijest odabira termina funkcijom slučajnog odabira u vremenu od lipnja do kolovoza, ali ove su se godine dobro sjetili iskoristiti državni praznik i potencijalni produljeni vikend.

Ali prijeđimo mi na izvođače, onih nekoliko zbog kojih sam na kraju krajeva i išao na taj festival, te onih koje sam usput vidio i čuo.

U ovu drugu kategoriju spada Kraftwerk, nastup koji me iznimno zabavio kad sam zaključio da se četvorka s pozornice u sv0m ‘živom’ nastupu bez većeg gubitka kvalitete može zamijeniti lutkama iz izloga i CD-playerom. Možda ne razumijem tu vrstu umjetnosti, ali više volim vidjeti kada se izvođači malo više potrude kako bi zabavili svoju publiku. Ljudi koji stoje i nabadaju po sintiću ili kompu ne odgovaraju tom opisu.

DJ-evi se tradicionalno nešto više trude oko svoje publike, ali onima na silent partyju trud se doimao jalovim jer je u danome trenutku njih troje sviralo za šačicu publike odvojene u toru sa slušalicama na ušima i raznobojnim ledicama koje strše iz slušalica i informiraju ostale sudionike i prolaznike o tome što narečeni sudionik sluša. I da, glupo je izgledalo kao što i zvuči.

Yeah Yeah Yeahs su unatoč tehničkim poteškoćama uspješno odsvirali odličan set, razveselili i rasplesali popriličan broj ljudi, nagradili najvjernije (koji su bili zbog njih zakasniti na Franze) akustičnom verzijom Mapsa i energičnim bisom. Karen O dala je sve od sebe na koncertu, od neobičnog kostima do simulirane felacije mikrofona kojom je zaključila bis.

U posljednje tri godine turneja i usavršavanja koncertno-glazbeničkih vještina, odnosno od svog debija u Zagrebu na Inmusicu 2006.,  dečki iz Franza Ferdinanda lagano su ušli u svoju polueksperminentalnu fazu. Novi album nastupima donosi jaču dozu plesnih ritmova i istiskuje dio lakših stvari s drugoga albuma koje su svirali na prošloj turneji, tako da je ovoga puta bilo mnogo više drmuskanja i sudjelovanja publike u pjevušenju la-la-la dionica. Također, Franz Ferdinand uživo sada sviraju oko sat i pol, što će nekih petnaestak minuta duže nego što smo ih slušali prije tri godine. Izvrsna statistika, vidimo se kad izađe i sljedeći album.

Veselio sam se nastupu Editorsa, za što je bila kriva snimka njihovog nastupa od prije par godina na Rock am Ringu. Nažalost, u međuvremenu se dogodio njihov drugi album, a dogodio se i rad na trećem albumu. U tom vremenu, Editorsi su zagazili su područje teške depresive, tako da su mi svojim, kažu ljudi kvalitetnim, nastupom brzinski uspjeli ubiti volju za životom i bilo kakav elan ili interes da druge večeri festivala ostanem na Jarunu trpjeti NERD i čekati Mobyja. Drugi festivalski dan s moga je gledišta bio znatno lošiji i tješim se da su Yeah Yeah Yeahs u srijedu uspješno opravdali cijenu ulaznice.

I to je uglavnom sve što mogu izvijestiti o InMusicu 2009. Nešto bolje i sadržajnije od prošle godine, ali svakako ostavlja prostora za poboljšanje sljedeće godine, što će vjerojatno ovisiti o tome koga organizatori upecaju za glavnog pokrovitelja.

Sljedeća stanica: Rokajfest.