U iščekivanju Conora Obersta
I want a boy who’s so drunk he doesn’t talk…
Ova najava, koliko ima smisla, toliko i nema. Jer svi oni koji znaju tko je Conor Oberst vjerojatno znaju da upravo promovira svoj prvi album u zadnjih deset godina koji nije izdan pod imenom Bright Eyes, da je na ogromnoj europskoj turneji u okviru koje nastupa po raznoraznim dvoranama i pokojem festivalu, te da je jedini nastup u našim krajevima u dvorani Pauk Studentskog kulturnog centra u Zagrebu. Oni najzagriženiji su ulaznice kupili još prije dva mjeseca, njima sigurno nije potreban poziv.
Poziv zapravo upućujem onima koji vole indie rock umiješan s malo (američkih) folk elemenata i countryja uz markantan vokal, vjerujem da će investicija od nezamislivih 81,90 kuna biti posve opravdana. Album kojeg predstavlja ovom turnejom ima svega, od neizbježnih balada do stvari koje bismo gotovo mogli okarakterizirati kao poskočice, unatoč tematici koja je sve samo ne vesela. I na ovome se albumu osjeti Conorova pripovjedačka crta, s nešto manje elemenata zbog kojih se na Last.fm-u i siteovima koji pokušavaju Bright Eyes ugurati u neku kategoriju vode beskrajne rasprave o tome pripada li on u emo kategoriju s Fall Out Boyem i “časna pionirska, promijenili smo frizure i sad smo alt-rockeri, emo saksa” Panic at the Disco/My Chemical Romance (svatko sa zdravim ušima i razboritim umom zaključit će da je takva etiketa suluda, ali tko je rekao da za pisanje na internetu treba i jedno od to dvoje). Sada, što se tiče Conor Oberst/Bright Eyes distinkcije, da bih volio čuti koncert Bright Eyesa, bih, svakako, ali čvrsto sam uvjeren (ili se barem uvjeravam) da je Oberst isti, pod kojim god imenom pjevao i da će opravdati očekivanja, jer sam je album u tome uspio.