GayGeek’s Stuff for Geeks

Lagano predjelo sa zombijima

Dead Rising 2, višeplatformski nastavak uspješnice iz ranih dana Xboxa 360 (i manje uspješnice na Nintendo Wiiju) čiji je izlazak najavljen za kraj rujna ove godine, došao nam je uz predjelo u obliku nultog poglavlja priče, kratkog prednastavka, prologa ili, ako baš hoćete na naškom, prequela.

Dead Rising 2: Case Zero kratak je Xbox Live Arcade naslov koji možete dovršiti za nekoliko sati ukoliko niste suviše pedantni, ali služi kao vrijedan uvod u priču i objašnjava tko je Chuck Greene i zašto radi to što radi.  Radnja (nakon nekoliko uvodnih scena) se događa u malome mjestašcu imena Still Creek, gdje je Chuck zaglavio bez prijevoza, novca i Zombrexa za svoju kći (lijek koji sprečava da ugriženi postanu zombiji). U strogo određenom vremenu, do dolaska vojske koja kani ‘očistiti’  lokaciju, Chuck mora obići mjestašce i skupiti dijelove za motocikl kojim će nastaviti put prema Fortune Cityju.

Igra daje sve ono što cijeli Dead Rising naslovi nude, samo u doista malim dozama – imate priliku istražiti gradić, koristiti normalno oružje u borbi sa zombijima, koristiti sva priručna sredstva, možete sami složiti nekoliko kombiniranih oružja, isprobati nekoliko kostima, zaraditi nešto novca kockajući se na automatima (ili prijateljski uvjeravajući iste automate već spomenutim priručnim sredstvima), trgovati na malo, spasiti nekolicinu ljudi i srediti jednog psihopata.

Kao i prvi nastavak, ovo poglavlje ima onaj standardan problem ograničenosti vremena (igra sandbox tipa koja vas bezuvjetno tjera da napravite određene stvari u određenom vremenu), automatskog snimanja igre nema, samo ‘poluautomatsko’ koje vam nudi snimanje nakon što dovršite pojedinačne dijelove igre, ali na svu sreću toaleta za snimanje pozicije ima puno više nego u prvom nastavku, a tri moguća slota za snimanje svakako dobro dođu. Mogućnost vertikalnog kretanja još je jedna dobra strana koju smo naslijedili iz prvog nastavka na Xboxu,  na tendama, krovovima i ostalim teže dostupnim mjestima opet ćete naći bolje komade oružja.

Igranje uvoda ima dodatne prednosti, jer lik možete uvesti u Dead Rising 2, što vam u igru prenosi razinu (Chucka možete dovesti maksimalno do pete razine, prenosi se u potpunosti), nešto novca, combo kartice i odjevne predmete.

Za kraj, pozabavit ću se kratko i Dead Risingom 2. Puna recenzija slijedi nakon što dovršim igru, a do tada mogu sa zadovoljstvom objaviti da sam našao odgovor na jedno od manje značajnih, ali jednako zabavnih pitanja o Chucku.

Svi se vjerojatno sjećamo koliko je zeznuto bilo svući Franka Westa u donje rublje i da je ta akcija zahtijevala pozorno praćenje radnje i katkada postupanje koje ugrožava uspješan dovršetak igre. Toga u drugome nastavku, srećom, neće biti i zahvalan sam autorima što su omogućili da Chucka svučemo u gaće jednostavnim odabirom opcije “Underwear” u ormariću s odjećom.

Ta opcija također je olakšala pronalazak odgovora i na drugo pitanje koje je možda mučilo dio ciljne publike ovoga bloga i sa zadovoljstvom mogu objaviti da Frank ima dlakava prsa (iako nešto manje do Franka) te da uopće nije gadan za gledati u gaćama. Pljesak za autore!

Zombi-pudlice napadaju!

Namjera mi je bila napisati jednu kratku recenziju Dead Risinga za Wii, ali da bi ta recenzija bila iole objektivna, morao bih potpuno zaboraviti original za Xbox 360. To se pokazalo nemogućom misijom, jer sam cijelo vrijeme igranja Wii varijante uspoređivao i, iskreno, u sebi pljuvao ovu lošu, lošu preradu.

U principu, mogu vam reći ono što su rekli gotovo svi recenzenti igre – Dead Rising: Chop Till You Drop funkcionira ako niste naviknuti na bolje, iz nje su izbacili dosta stvari koje su se spočitavale originalu, ali nestalo je i puno stvari koje nije trebalo dirati. Navest ću, po meni, najveće nedostatke.

Prvo, Resident Evil 4 Wii engine i smanjen broj tipaka na kontroleru uvjetovali su izostanak tipke za skakanje. Kada nešto već morate preskočiti, to se radi “A” tipkom, ali tih situacija ima puno manje.  U originalnoj verziji mogli ste lutati kamo god ste htjeli, bježati od zombija u fontane, razbijati i ulaziti kroz izloge ili pronalaziti skriveno oružje na tendama iznad ulaza u prodavaonice. To ovdje možete zaboraviti, jer osim što su izlozi neprobojni i ne možete hodati fontanama ili zelenilom, postavljene su još i neke umjetne arhitektonske barijere i prisiljeni ste hodati putem koji vam je igra zadala, što sandbox original pretvara u jedno linearno iskustvo.

Drugo, važan element originalne igre bio je element kupovine, pa je Frank imao na izbor puno odjeće, obuće i (po)modnih detalja, s kojima ste se mogli zezati kad god ste se htjeli odmoriti od umlaćivanja zombija. Za Wii verziju najavili su dva nova odjevna predmeta (između ostalog i bikini), ali nisu u tim najavama spomenuli kako su ostatak odjeće, obuće i detalja osiromašili na tek mizeran dio stare ponude.

Kako bi olakšali igru, ponudili su puno više kosilica i bicikala za siguran prolaz vanjskim dijelom, ali je nestala mogućnost vožnje automobila kroz podzemne tunele. Taj dio s podzemnim tunelima (koji je u originalu imao sulud broj zombija) postao je  mini-igrica sa šačicom živih mrtvaca koji stoje na mjestu, ne napadaju i samo čekaju da ih pokosite ili dokrajčite oružjem koje ste odabrali. Ahda, usput morate i platiti Otisu za to zadovoljstvo.

Vrhunac loših odluka u izradi ove varijante bilo je oduzimanje mogućnosti fotografiranja. Frank je sada foto-reporter koji svoj fotić nosi oko vrata u svim bizarnim i obnaženim situacijama, ali fotografirati ne možete. Cutscene su priča za sebe, jer su preuzete s Xbox varijante igre, pa možete zorno vidjeti kako bi igra trebala izgledati i uspoređivati to s onime što Wii može ispljunuti.

Igra je, dakle, znatno osiromašena i jedino čega ima više su zombi-papagaji, zombi-pudlice i eksplozivni plinski spremnici koji se iz neobjašnjivih razloga drže usred trgovačkog centra. Jesu li to dovoljne zamjene, odlučite sami.