GayGeek’s Stuff for Geeks

There’s nothing that the road cannot heal

Znajući koliko sam beskoristan kao bilo kakav novinar, a pristran kao bilo kakav recenzent, donosim vam hrpu fotografija i pokoji redak s zagrebačkog koncerta Conora Obersta i The Mystic Valley Benda (u daljnjem tekstu TMVB). Za početak recimo samo da je koncert u Pauku počeo s nekih dva sata zakašnjenja jer se bend u osam sati ujutro nalazio, da citiram Conora, “in a broken bus somewhere in fucking Austria”. Ali uspjelo se skupiti dovoljno opreme i instrumenata, tako da se koncert se ipak održao. Nisam primijetio da je itko od ekipe koja je čekala pred vratima Pauka bio previše živčan zbog kašnjenja, ali to je i razumljivo. Previše smo godina iščekivali Conora u bilo kojoj svojoj inkarnaciji da bi dva sata igrala ikakvu ulogu, a alternativa (da koncert uopće ne bude održan) bila je prejeziva da bi se ozbiljno uzimala u obzir. Organizatori (kojima, usput, treba podići spomenik za uspješnu organizaciju u nemogućim uvjetima) su usto davali redovite informacije o tome koliko i zašto čekamo, što je isto pomoglo.

Tehnički problemi - krepao autobus

Kako na ovome nastupu nije bilo službene predgrupe, dogodilo se ono što rijetki mogu – jedna od predgrupa nastupu Conora Obersta bio je Bright Eyes (Conor na gitari i Nate Walcott na klavijaturama/trubi) s First Day of My Life i Lua. Nakon kratkog nastupa Bright Eyesa, po dvije pjesme solo su odsvirali i odlični Jason Boesel (inače bubnjar u TMVB, počeo svoj dio komentarom kako je “onaj tip iz Bright Eyesa bio odličan”), Taylor Hollingsworth i Nik Freitas (kao i ostatak TMVB, simpatičan i vješt glazbenik, još samo da nije publiku pitao ‘How many of you understand English?’ na što je dobio odgovore u stilu ‘Nobody’ ili ‘We can’t understand a fucking word you’re saying’).

Bright Eyes kao predgrupa

Jason Boesel

Taylor Hollingsworth

Nik Freitas

Nakon ‘predgrupa’, glavni dio koncerta počeo je oko 22:50 i trajao je do 00:20. Set lista je bila standardna za aktualnu turneju CO&TMVB, dakle cijeli album pojačan s nekoliko pjesama koje su izveli uz Conorovu pratnju ili čak bez njega – Hollingsworth je otpjevao Central City, Boesel je otpjevao I Gotta Reason, Freitas svoju Sun Down. U bisu dobili smo kolaborativnu verziju Everybody’s Talkin’, koju je započeo Macey Taylor, a kasnije mu se pridružio i Conor s ožujskim u ruci. Publika je dobila priliku otpjevati Happy Birthday njihovom roadieju Seanu, a za sami kraj dobili smo “a song about exiting gracefully” Hospital i laganicu Breezy.

Central City

Sun Down

Macey Taylor pjeva Everybody's Talkin

Publika je došla pripremljena, ali iskreno, nisam ni sumnjao da će tako biti. Pjevalo se na prikladne stvari (npr. Moab ili Souled Out!!!) dok se uz Milk Thistle i Lenders in the Temple uglavnom uživalo u tišini i slušalo Conora.

Milk Thistle

Sve su svemu, fantastična hrvatska premijera za odličan bend jakih glazbenika predvođenih hiperproduktivnim Oberstom. Bez konkurencije najbolji nastup koji sam čuo ove godine. Ruku na srce, konkurencija nije suviše jaka, ali to nimalo ne umanjuje kvalitetu ovog klupskog koncerta pred tek nekih 800 ludih fanova koji su dali sve od sebe kako bi bendu pružili dobrodošlicu kakvu zaslužuju.

Conor se nekoliko puta ispričavao što smo ih čekali toliko dugo, što te večeri, što inače. Potpuno mu je oprošteno, ali neka se ne ponovi. Još uvijek bismo voljeli čuti Bright Eyes uživo, ne samo kao predgrupu.

Za kraj vam nudim prijepis službene setliste glavnog dijela koncerta i još par fotografija koje nisu stale nikamo u tekst.

Moab

Sausalito

Get-Well-Cards

Eagle On a Pole

Central City

Cape Canaveral

I Gotta Reason #1

Danny Callahan

Lenders in the Temple

I Gotta Reason #2

NYC-Gone, Gone

Souled Out!!!

Milk Thistle

ENCORE

Sundown

Everybody’s Talkin’

Corina, Corina

I Don’t Wanna Die (in a Hospital)

Breezy

Za vrijeme Corine Corine Conora je bilo posvuda, i na klimavom klaviru i na bas bubnju

I want a boy who’s so drunk he doesn’t talk…

Ova najava, koliko ima smisla, toliko i nema. Jer svi oni koji znaju tko je Conor Oberst vjerojatno znaju da upravo promovira svoj prvi album u zadnjih deset godina koji nije izdan pod imenom Bright Eyes, da je na ogromnoj europskoj turneji u okviru koje nastupa po raznoraznim dvoranama i pokojem festivalu, te da je jedini nastup u našim krajevima u dvorani Pauk Studentskog kulturnog centra u Zagrebu. Oni najzagriženiji su ulaznice kupili još prije dva mjeseca, njima sigurno nije potreban poziv.

Poziv zapravo upućujem onima koji vole indie rock umiješan s malo (američkih) folk elemenata i countryja uz markantan vokal, vjerujem da će investicija od nezamislivih 81,90 kuna biti posve opravdana. Album kojeg predstavlja ovom turnejom ima svega, od neizbježnih balada do stvari koje bismo gotovo mogli okarakterizirati kao poskočice, unatoč tematici koja je sve samo ne vesela. I na ovome se albumu osjeti Conorova pripovjedačka crta, s nešto manje elemenata zbog kojih se na Last.fm-u i siteovima koji pokušavaju Bright Eyes ugurati u neku kategoriju vode beskrajne rasprave o tome pripada li on u emo kategoriju s Fall Out Boyem i “časna pionirska, promijenili smo frizure i sad smo alt-rockeri, emo saksa” Panic at the Disco/My Chemical Romance (svatko sa zdravim ušima i razboritim umom zaključit će da je takva etiketa suluda, ali tko je rekao da za pisanje na internetu treba i jedno od to dvoje). Sada, što se tiče Conor Oberst/Bright Eyes distinkcije, da bih volio čuti koncert Bright Eyesa, bih, svakako, ali čvrsto sam uvjeren (ili se barem uvjeravam) da je Oberst isti, pod kojim god imenom pjevao i da će opravdati očekivanja, jer sam je album u tome uspio.