GayGeek’s Stuff for Geeks

Vratio nam se Nathan Drake…

Opametio se nije. Naravno, da je izvukao kakvu pouku iz svega što je preživio u pustolovini oko blaga Sir Francisa Drakea i jednom za svagda naučio da svi planovi za siguran i lak dolazak do blaga neumitno završe katastrofom, Uncharted 2: Among Thieves bila bi iznimno dosadna igra. Ekipa Naughty Doga ozbiljno je shvatila svoj zadatak i zahtjeve koju će pred njih postaviti igrači prve igre i odgovorila na najbolji mogući način – izvrsnom igrom koja je uspjela unaprijediti izvornu formulu, napravivši još bolji ‘film’.

Nathan ovoga puta ide u potragu za draguljem Cintamani, koji ga treba dovesti do mitskog budističkog kraljevstva, Shambhale. Istu namjeru ima i ovovjeki pandan nacistima Indiane Jonesa, manijak i ratni zločinac Zoran Lazarević, a ostatak priče uglavnom možete rekonstruirati i sami na temelju tih nekoliko detalja. U slikovnicu još samo umetnite napucavanja sa zlikovcima, podosta vandaliziranja spomenika kulture, malo društveno opasnih radnji, povremeno protupravno pribavljanje koristi, nadnaravne stvorove, te ljubavni trokut, i dobit ćete priču koja je odlična unatoč svojim sastavnim dijelovima.

S tehničke strane, Uncharted 2 je pažljivo ispoliran i doveden do savršenstva. Grafika je prekrasna, kamera funkcionira besprijekorno i ima snažan filmski štih. Voda je out, snijeg i lepršave zastavice su in. Od konkretnih promjena u odnosu na jedinicu, korisna je novost ciljnik na ekranu koji se pojavljuje kada Nate puca iz zaklona ili u pokretu koji znatno olakšava pucanje, a tu su par novih komada vrlo razornog oružja i zabrinjavajuća količina eksplozivnih plinskih spremnika na ulicama. Nateova famozna bilježnica koja je u prvome dijelu služila tek par puta za rješavanje zagonetki sada ima znatno više stranica korisnih i beskorisnih črčkarija i memorabilija, a tijekom igre dobivate i nove stranice.

Nate je, ako je to ikako moguće, još zgodniji i (foto)realističniji nego u prvoj igri, a i modeli drugih likova znatno su detaljnije renderirani. Što se tiče glume, to doista ne može biti prigovora, igrane scene filmski su kvalitetno režirane i odglumljene, te vjerno preslikane u igru. Način na koji je motion capture izveden nije standardna praksa u razvoju video igara, ali u ovome slučaju predstavlja ogromnu prednost i čini interakcije glumaca puno prirodnijima i uvjerljivijima nego slučaju kada glumci koji sinkroniziraju likove sjede u kabini sa scenarijem i samo čitaju svoje rečenice uz upute redatelja. Developeri su stavili značajan naglasak na to u press materijalima, no posve opravdano. Najbolja zajebancija uvijek se postiže spontano. Kemije ima na vjedra, ali kada spojite Claudiu Black koja bi mogla imati kemiju s trulim komadom drveta i genijalnog Nolana Northa za kojeg je lakše prebrojati hit igre u kojima ne igra, drugo se ne može ni očekivati. Northov Drake djeluje prirodno i kada razmjenjuje doskočice s Harryjem Flynnom i kada se vere po tibetanskim hramovima s Tenzinom, koji ne govori ni riječ engleskoga.

U članku o Unchartedu: Drake’s Fortune izrazio sam želju vidjeti da i ovaj lik počnu eksploatirati na ponižavajući način na koji to čine Lari Croft, ali odgovor u Among Thieves došao je u obliku još deblje zimske jakne i povremenih vlažnih traperica koje su ionako bile prisutne u prvome dijelu. Za treći dio u serijalu, stoga, očekujem samo da bude dobar kao ovaj, ili bolji. Ako se Nate bez majice na neki način uklopi u radnju, neće mi smetati.

ZloGlasan…

Ljeto 2009. bilo je u znaku igara katastrofe otvorenoga tipa i igrom slučaja, dvije su takve igre izišle unutar mjesec dana, Prototype na XBoxu 360, PC-u i PlayStationu 3, te InFamous isključivo na PlayStationu 3. Tema ovog članka je upravo InFamous, koji se pokazao nešto zanimljivijim od konkurencije.  Pojasnit ću ovu tvrdnju u nekoliko točaka.

Na zlu glasu u ovoj je igri Cole McGrath,  dostavljač koji jednoga dana dobije zadatak prenijeti paket koji putem eksplodira, raznese pola otoka (jer gradovi u sandbox igrama uvijek su na otocima povezanim mostovima), a Colea obdari posebnim moćima manipulacije električnom energijom i alergijom na vodu.

Kako uz veliku moć dolaze i veliki klišeji i veliki negativci, za Colea su odjednom zainteresirani različiti veliki igrači, dok se on bavi sitnim zadatcima, istraživanjem uzroka eksplozije, sređivanjem zločestih momaka/nevinih prolaznika i biranjem između puta dobra i zla. Ovo zadnje bi još nekako i funkcioniralo da igra povremeno iz posve nejasnih razloga ne odluči da ste bili zločesti, te bilo puno zanimljivije da dva smjera djelovanja nisu potpuno polarno-suprotna i da se igra svaki puta ne zaustavi kako bi vam Cole putem unutarnjeg monologa objasnio koja je radnja zla, a koja dobra (za one koji nisu sami sposobni razlučiti da je pomaganje ljudima da dođu do hrane dobar čin, a njihovo ubijanje i otimanje sve hrane zao čin).

Na stranu s tim sitnim nelogičnostima, priča je solidna, iako kao i sve ostale priče u zadnje vrijeme predstavlja tek prvo poglavlje u jednoj dužoj trakavici, Coleove moći su dobro zamišljene i odmjerene, a sustav automatskog snimanja kontrolnih točaka dobar, pa nećete morati ponavljati cijeli zadatak ukoliko zabrljate. Sporedni zadatci su umjereno raznoliki  i korisni, jer vam znatno smanjuju broj negativaca u ‘oslobođenim’ područjima. Način kretanja i uspinjanja po zgradama više podsjećaju na Crackdown nego na Protoype, kao i skupljanje krhotina po gradu. Surfanje po električnim vodovima i tračnicama vrlo je originalan i zabavan način brzog kretanja gradom, a uz nadogradnje, to postaje i način da Cole napuni svoje baterije. Statički potisnici su manje korisni od polu-letenja u Prototypeu, ali i bez toga moguće se popeti na sve zgrade u igri, jer na ovaj način morate malo razmišljati o sitnicama iz stvarnoga svijeta poput sile teže i inercije.

Tijekom tridesetak sati igre naišao sam na nekoliko bugova, u jednome se trenutku igra jednostavno zamrzla kod učitavanja zadnje snimljene pozicije, a drugom prilikom Cole je trčeći ulicom jednostavno propao kroz mapu, par sekundi letio kroz ništavilo i u tom trenutku igra ga je odlučila ubiti i vratiti zadnji save.

Dakle, u borbi prsa o prsa, sa sličnom premisom, sličnom mehanikom igre, glavnim antijunacima, iz posve niskih razloga, ja navijam za InFamous. Kako je i Prototype na istoj razini kvalitete i igrivosti, drugi recenzenti imali su neke svoje kriterije za odabir prvaka, a ja ću onda InFamous proglasiti boljim jer Cole McGrath je zgodniji, ne proždire prolaznike, nosi kožnjak i ima bradicu. Naravno, to nije razlog da i onoj drugoj ne date priliku, nećete se razočarati.