GayGeek’s Stuff for Geeks

Majmunska posla

Nakon preživljenog Rokajfesta 2009., koncertnu sam sezonu odlučio završiti cca 410 automobilskih kilometara dalje, na splitskim Prokurativama gdje su 7. srpnja 2009. svirali Arctic Monkeysi. Za sada, najveća prijeđena kilometraža za koncert od sat i pol, ali mogu reći da se isplatilo.

Prokurative, kao standardna lokacija za održavanje koncerata u Splitu, bile su logičan izbor, iako mi se doimaju malo čudnim zbog činjenice da je lokacija usred grada i da apsolutno ništa ne sprečava muktaroše da uštede dvjestotinjak kuna za kartu i muvaju se ispred i oko prostora. To je bila jedna od stvari koja me poprilično zabrinula, jer je u 21 sat pred pozornicom bilo nekoliko stotina ljudi. Situacija se popravila kako je vrijeme prolazilo, na kraju se radilo o preko dvije tisuće ljudi na koncertu, ali ne mogu se oteti dojmu da je još nekoliko stotina koncert slušalo izvana.

Koncert je počeo nekako rutinski, ali situacija se nakon nekoliko uvodnih stvari popravila. Bilo je i za očekivati da će dečki predstaviti pjesme s nadolazećeg albuma, ali isto tako je bilo za očekivati da će publika podivljati tek na stvari koje dobro zna. A kada su one u pitanju, dobili smo gotovo sve što smo tražili, od I Bet You Look Good on the Dancefloor i Brianstorma do 505 u bisu, meni je osobno zafalio tek Teddy Picker, koji je vjerojatno dao mjesta pjesmama s Humbuga.

Koncertna publika je uglavnom bila standardno pristojna i dobro je surađivala, ali u cijelom svom koncertnom stažu nisam naišao na paljenje bengalki i baklji u publici. Bit će da se radi o kakvom zalutalom primjerku nogometnog navijača, ali smatram da pirotehnici nije mjesto u gužvama ljudi i da prepipavači na ulazu nisu radili svoj posao. Nema unošenja boca vode, ali ima unošenja opasnih zapaljivih tvari. Pametno. Iskustvo mi govori da se glupe stvari događaju kad glupim ljudima date stvari koje se mogu bacati na pozornicu, što se pokazalo točnim na InMusicu kada je sponzor budalama u publici dao svjetleće štapiće, nakon čega su oni Mobyja gađali istim tim štapićima. Naravno, ovo je bio prvi put da je ikada išta bacano na pozornicu na tom festivalu, ali nakon što je ovogodišnji sponzor postavio tako krasan presedan, siguran sam da neće biti posljednji.

Uglavnom, Arctic Monkeys su nam pružili 90 minuta odlične svirke kojom su podgrijali ionaku vruću splitsku večer. Izbor grada bio je malčice nepraktičan većini fanova iz kontinentalne Hrvatske, ali valjda ćemo ih za koju godinu ponovno vidjeti u sklopu nekog od festivala.

Ovim koncertom i službeno zatvaram svoju ljetnu sezonu koncerata na otvorenom godine, kao i ovu seriju članaka.  Vrijeme je za odmor uz kakvu dobru knjigu.

Open Air festivali 2009. – drugi dio

Završen je još jedan Rokajfest. Znate, onaj DRUGI festival koji se održava na Jarunu prvog vikenda u srpnju, traje tri dana i možemo ga s punim pravom nazvati rock festivalom (za razliku od InMusica koji je valjda open-air festival jer tamo bude svega i svačega).

U izostanku sponzorstva nekog od operatera mobilne telefonije, cijene ulaznica ove su godine bile nešto više ili bolje rečeno realne. Svi oni kojima je bilo dovoljno znati da će na festivalu nastupiti Hladno pivo i Razorlight mogli su svoje ulaznice za sva tri dana na početku prodaje ubosti za 100 kn (dok su na dane festivala dnevne ulaznice stajale 150 kn).

Po običaju, popratio sam isključivo one izvođače koji su me zanimali, uz nekoliko koji su me usput ugodno iznenadili.

Prvi takav bend bili su Karamelo Santo, mnogočlani ska/punk/reggae sastav iz Argentine koji su razdrmali publiku svojom dinamičnom mješavinom stilova.

Hladno pivo vječiti su miljenici publike, stoga uopće nije bilo upitno da će baš oni uspjeti najveći broj ljudi na travnjaku ispred glavne pozornice. Oni su odsvirali svojih headlinerskih skoro sat i pol, u što su uključili većinu pjesama sa zadnja dva albuma i nekoliko nezaobilaznih ‘zlatnih’ hitova, ako se taj izraz bez većeg podsmijeha može primijeniti na Für Immer Punk. Bubašvaba nije bilo. Rojeva mušica jest, ali to je uvijek tako na Jarunu.

Tajnu gažu, ili po naški Secret Gig, prilično je tajnovito i iznenadno odradio Psihomodo Pop na veliko zadovoljstvo okupljenih. Bez obzira koliko eksperimentiraju s reggae elementima u nastupu i u pjesmama s novog albuma, razumljivo da se našlo mjesta i za (pra)stare stvari.

U subotu me dočekao Let3. Moram priznati da sam ove godine uložio znatne napore u izbjegavanje njihovih nastupa, što na Harteri u Rijeci, što na Rokaju, ali eto, dogodilo se da sam sa sigurne udaljenosti izvan dometa njihovih čepova odslušao nekoliko stvari.

Hard Time iznenadili su me, što činjenicom da i dalje sviraju, uz to još i činjenicom da i dalje sviraju jednako kvalitetno kao i prije. Svaka čast.

I onda je na pozornicu izašao Primal Scream. Započeli su nizom popularnih hitova i zaključili su nizom popularnih, energičnih hitova. Ono između bilo je nešto slabije prihvaćeno i manje zabavno, ali gledajući cijeli nastup, bio je to dobar plesni blok.

S nedjeljnog programa odabrao sam The Charlatans kao prvi nastup večeri, što se pokazalo mudrom odlukom u svjetlu proloma oblaka koji se tek par sati ranije sručio na područje Jaruna, stvorivši kvalitetnu festivalsko-blatnjavu atmosferu. Nije festivalsko blato rezervirano samo za Britance, i mi svoje blato za utrku imamo.

Sami Charlatansi, kao ostariji, uvježbani bend, rutinski su odradili svoj nastup pred ne baš prevelikom publikom, ali srećom bilo je tu ljudi koji prate Charlatanse od sredine devedesetih, pa im se nije bilo teško ufurati u prvi nastup šarlatana na našim prostorima. Najtoplije se nadam da će bend iz Hrvatske odnijeti pozitivne dojmove, bez obzira na sve.

I tek što su Charlatansi završili svojih jedva sat vremena, ne izašavši na bis, na drugoj pozornici su žestoko započeli žestoki i glasni The BellRays, predvođeni markantnom pjevačicom Lisom.

Headlineri zadnjega dana Rokajfesta, Razorlight, pružili su nam jedva 60 minuta svirke s dvije pjesme u bisu. Uz velik broj lakših stvari sa zadnjeg albuma i Borellovih solističkih “gledajte-sad-malo-mene” kompozicija, imali smo priliku čuti i zaplesati uz gotovo sve one stvari koje su Razorlight doveli tamo gdje jesu i koje su im omogućile headlinerske pozicije na festivalima. Sve u svemu, solidno, iako bi svakako moglo i bolje.

I to je otprilike bilo to za ovu godinu, Rokajfest je uspio zadržati razinu kvalitete koju je postavio prošle godine, ponajviše vezano uz izbor izvođača i gotovo neprekidan glazbeni program na dvije pozornice, autobusi od ulaza do otoka su bili odlična ideja, hrana je mogla biti jeftinija, ali to su sitnice. Prošlogodišnje izdanje definitivno nije bilo uspješno pukim slučajem, već se radi o kvalitetnom festivalu koji bi se trebao trajno naći na kalendaru ljubitelja glazbe na otvorenome.

Posljednja stanica na mojoj koncertnoj turneji ove godine su Arctic Monkeys u Splitu. Izvješće uskoro.