GayGeek’s Stuff for Geeks

Open Air festivali 2009. – drugi dio

Završen je još jedan Rokajfest. Znate, onaj DRUGI festival koji se održava na Jarunu prvog vikenda u srpnju, traje tri dana i možemo ga s punim pravom nazvati rock festivalom (za razliku od InMusica koji je valjda open-air festival jer tamo bude svega i svačega).

U izostanku sponzorstva nekog od operatera mobilne telefonije, cijene ulaznica ove su godine bile nešto više ili bolje rečeno realne. Svi oni kojima je bilo dovoljno znati da će na festivalu nastupiti Hladno pivo i Razorlight mogli su svoje ulaznice za sva tri dana na početku prodaje ubosti za 100 kn (dok su na dane festivala dnevne ulaznice stajale 150 kn).

Po običaju, popratio sam isključivo one izvođače koji su me zanimali, uz nekoliko koji su me usput ugodno iznenadili.

Prvi takav bend bili su Karamelo Santo, mnogočlani ska/punk/reggae sastav iz Argentine koji su razdrmali publiku svojom dinamičnom mješavinom stilova.

Hladno pivo vječiti su miljenici publike, stoga uopće nije bilo upitno da će baš oni uspjeti najveći broj ljudi na travnjaku ispred glavne pozornice. Oni su odsvirali svojih headlinerskih skoro sat i pol, u što su uključili većinu pjesama sa zadnja dva albuma i nekoliko nezaobilaznih ‘zlatnih’ hitova, ako se taj izraz bez većeg podsmijeha može primijeniti na Für Immer Punk. Bubašvaba nije bilo. Rojeva mušica jest, ali to je uvijek tako na Jarunu.

Tajnu gažu, ili po naški Secret Gig, prilično je tajnovito i iznenadno odradio Psihomodo Pop na veliko zadovoljstvo okupljenih. Bez obzira koliko eksperimentiraju s reggae elementima u nastupu i u pjesmama s novog albuma, razumljivo da se našlo mjesta i za (pra)stare stvari.

U subotu me dočekao Let3. Moram priznati da sam ove godine uložio znatne napore u izbjegavanje njihovih nastupa, što na Harteri u Rijeci, što na Rokaju, ali eto, dogodilo se da sam sa sigurne udaljenosti izvan dometa njihovih čepova odslušao nekoliko stvari.

Hard Time iznenadili su me, što činjenicom da i dalje sviraju, uz to još i činjenicom da i dalje sviraju jednako kvalitetno kao i prije. Svaka čast.

I onda je na pozornicu izašao Primal Scream. Započeli su nizom popularnih hitova i zaključili su nizom popularnih, energičnih hitova. Ono između bilo je nešto slabije prihvaćeno i manje zabavno, ali gledajući cijeli nastup, bio je to dobar plesni blok.

S nedjeljnog programa odabrao sam The Charlatans kao prvi nastup večeri, što se pokazalo mudrom odlukom u svjetlu proloma oblaka koji se tek par sati ranije sručio na područje Jaruna, stvorivši kvalitetnu festivalsko-blatnjavu atmosferu. Nije festivalsko blato rezervirano samo za Britance, i mi svoje blato za utrku imamo.

Sami Charlatansi, kao ostariji, uvježbani bend, rutinski su odradili svoj nastup pred ne baš prevelikom publikom, ali srećom bilo je tu ljudi koji prate Charlatanse od sredine devedesetih, pa im se nije bilo teško ufurati u prvi nastup šarlatana na našim prostorima. Najtoplije se nadam da će bend iz Hrvatske odnijeti pozitivne dojmove, bez obzira na sve.

I tek što su Charlatansi završili svojih jedva sat vremena, ne izašavši na bis, na drugoj pozornici su žestoko započeli žestoki i glasni The BellRays, predvođeni markantnom pjevačicom Lisom.

Headlineri zadnjega dana Rokajfesta, Razorlight, pružili su nam jedva 60 minuta svirke s dvije pjesme u bisu. Uz velik broj lakših stvari sa zadnjeg albuma i Borellovih solističkih “gledajte-sad-malo-mene” kompozicija, imali smo priliku čuti i zaplesati uz gotovo sve one stvari koje su Razorlight doveli tamo gdje jesu i koje su im omogućile headlinerske pozicije na festivalima. Sve u svemu, solidno, iako bi svakako moglo i bolje.

I to je otprilike bilo to za ovu godinu, Rokajfest je uspio zadržati razinu kvalitete koju je postavio prošle godine, ponajviše vezano uz izbor izvođača i gotovo neprekidan glazbeni program na dvije pozornice, autobusi od ulaza do otoka su bili odlična ideja, hrana je mogla biti jeftinija, ali to su sitnice. Prošlogodišnje izdanje definitivno nije bilo uspješno pukim slučajem, već se radi o kvalitetnom festivalu koji bi se trebao trajno naći na kalendaru ljubitelja glazbe na otvorenome.

Posljednja stanica na mojoj koncertnoj turneji ove godine su Arctic Monkeys u Splitu. Izvješće uskoro.

Rokasmo

Ovogodišnji Rokaj fest je završio, pa vam donosim i moj kratak osvrt na dio onoga što se događalo od 4. do 6. srpnja 2008. na Otoku mladosti na zagrebačkom Jarunu. Osvrt je potpuno neobjektivan i personaliziran. Kao i sve na ovom blogu, radi se čisto o mojem viđenju stvari i mojem mišljenju – ma koliko kontroverzno ili krivo bilo.

Uglavnom, kako sam išao s miješanim društvom, nisam baš pogledao sve što sam kanio, ali većinu stvari koje sam s nestrpljenjem iščekivao – jesam.

Bio sam među dvadesetak ljudi u publici na Stampedu, ali Ivanka i dečki su su svoj dio odradili jednako savjesno, kako bi, vjerujem, i pred većom publikom. U polusatnom setu bilo je mjesta za jednu pjesmu s novoga albuma, Špricer, dok su ostatak popunili najvećim hitovima (uključujući Miletovu Maslinu i Dolje je bolje), te zabavnijim pjesmama s prethodnih albuma (meni osobno vrlo draga Ti odlaziš u Kinu). I kao što je Ivanka u šali najavila, ubrzo nakon njihovog nastupa, na koncertu Datsunsa, pridružili su se publici.

Što se tiče Datsunsa, iako je dečki dobro rade to što rade, ne mogu se oteti osjećaju da mi u cijeloj priči nešto fali. Točnije, na temelju onih nekoliko singlova koji su mi s vremenom ostali u glavi (Harmonic Generator, Mother Fucker from Hell, Blacken My Thumb), očekivao sam raznovrsniji repertoar, a dobio sat vremena istog zvuka i sličnih pjesama – čak mi je i Harmonic Generator u live izvedbi djelovao pomalo blijedo.

Bogart&Addictives, koje sam slušao sam obilazeći “fud eriju” u iščekivanju gulaša, ugodno su me iznenadili, ali tako to obično biva kad iz čista mira naletite na dobar bend – u svom kratkom setu imali su nekoliko pjesama koje su mi se svidjele na prvo slušanje, pa se nadam da ću o njima još čuti u budućnosti.

I s ta tri koncerta, lagano sam se pokupio s ekipom i zaključio prvi festivalski dan. Wire mi se nije dalo čekati zbog bosanskog limpbizkita (Trnokop), a Pipsi mi već desetak godina nemaju ponuditi bogznašto.

Na moju veliku žalost, u subotu sam promašio dobar dio programa – Soprano me posebno zanimao, a čujem i da su Dwarvesi bili dobri. Dovukao sam se do Jaruna tek u pola Urbana, propustivši Astronauta. Ono što sam vidio i čuo bilo je dobro – solidna četvorka, iako je Urban mogao i manje jamrati između pjesama i objašnjavati svoj pogled na život, svemir i svašta. Lemonheadsi su bili očekivano dobri, brzinski u pola sata izveli cijeli It’s a Shame About Ray (nekoliko pjesama i u Dandovoj solo izvedbi), ostatak popunjen stvarima s drugih albuma, If I Could Talk za bis. Na kraju ostao bez glasa i daha, nazujan, mokar do gole kože. Takav dobio free hug od jednog dečka koji ih je dijelio. Sve u rok službe.

Nedjelja je pak bila dan pogodaka i promašaja, što se tiče glazbe. Na These New Puritans naravno zakasnio, uz dosta trčanja stigao sam ipak odslušati Elvisa, ostalo me se nije previše dojmilo – jasno je zašto su baš tu pjesmu izabrali za single. Možda malo previše eksperimentalni, prelako se oslanjaju na sintiće, dečki sviraju dok cura u pozadini nezainteresirano igra Solitaire na MacBooku. Za bend koji pretendira na plesnu glazbu, doimaju se dezorijentirano, bez ritma, a pernato-metalni oklop koji je Barnett nosio nešto je što bi Patrick Wolf odjenuo.

Nakon njih – The Fall. Bend je dobro svirao, a Mark E. Smith navodno uobičajeno pjevao, odnosno mrmljao sebi u bradu i zavijao. Ne zanima me koliki kultni status imaju, koliko godina rade ili koliko albuma iza sebe imaju – kao instrumentalni bend bili bi odlični i nitko ne bi živcirao tonce konstantnim namjernim rušenjem mikrofona, stalaka za mikrofone, činela i ostale opreme na pozornici. Netko od posjetitelja sažeo je cijelu situaciju u SMS poruci koja se zavrtjela na platnima uz stage – “Dosta kreveljenja, ajmo sad pjevat”.

Želju da pjevač konačno nešto propjeva požalio sam kasnije i na krepanom slonu jer death metal vokale smatram dobro internom šalom, ali ne i nečime što bih išao s namjerom slušati. Pa neka sam snob koji ne razumije takvu glazbu i voli kada pjevači ispravno artikuliraju većinu glasova u tekstu pjesme.

Performans Ramba Amadeusa bio je solidan, bilo je dovoljno humornih i društveno osvještenih stvari, a uz jazz fusion podloge stvari može se dobro i drmuskati u ritmu dok Rambo odrađuje svoje monologe. Jedino su mu SMS poruke posjetitelja na ekranima bile snažna konkurencija, jer je bilo duhovitih dobacivanja, još zabavnijih oglasa, prijateljskih podjebavanja, servisnih informacija i toplih pozdrava gej populaciji na festivalu.

Na kraju ću se osvrnuti na sam festival – ovogodišnji Rokaj fest ozbiljan je konkurent INmusicu. Iako je po broju izvođača manji festival, raspored izvođača po pozornicama i danima znatno je logičniji od INmusicova, nema nepotrebnog preklapanja izvođača, nema idiotskih pauza od sat i pol na glavnoj pozornici, nema gužve za kupovinu bonova, ima graha i gulaša za 15 kn, nema šatora s elektronikom, ima unošenja hrane i pića u kamp, nema razbijanja glave oko toga kako uzeti tri slobodna dana usred tjedna za vrijeme školske godine i pred ispite na faksu. S druge strane, nema velikih imena, ali zbog toga je cijena ulaznice i više no povoljna. Ukoliko se ovakav omjer domaćih i stranih izvođača (posebno stranih i aktualnijih) nastavi i nagodinu, vjerujem da bi Rokajfest mogao nadmašiti i INmusic.